Tako su i neke duše poput zvezda / a njihove reči, dela i pesme / kao snažne, brze iskre svetla / iz sjajne vulkanske kupe. / Pa gde su te vaše planine / da nadmaše takve ljude? / Ovaj čovek može da opeva / otkucaj vremena, oštrinu bola, / nemir razuma i shvati / dobro u čoveku i loše u čoveku. / Može da oseti mržnju borbe, / ljubav pravde, jezu razaranja / brzinu svetlosti, bes neuspeha / odlazak nestajanja, kraj prijateljstva, / kraj krajeva matematičkom tačnošću. / Kako zadržati znanje koje iz njega govori, / koliko ga dugo čuvati, / koliko ga čvrsto držati, / koliko čuvati izgovoreno / i znati korist davanja, / razvezati čvor, popraviti ožiljak. / Sa ponosom kažem da ja to znam, / jer pred vama je pakao od pesnika / i mnogo više od toga. („O Bobu Dilanu“, Džoni Keš)
„No, kolega, zašto ste rešili da se bavite baš time?“, upitao me je moj budući mentor kada sam ušao u njegov kabinet sa čvrstom odlukom da se moj master rad bavi poezijom Bore Đorđevića. Govorio sam tada o domanovićevskom i bodlerovskom u njegovoj poeziji, o Đorđeviću kao barbarogeniju koji je u srpsko pesništvo uveo jezik asfalta i polusvet, o njegovom „Anđelu“ kao onoj ključnoj tački u kome se srpsko rok pesništvo definitivno nastavilo na srpsku poetsku tradiciju od Branka Radičevića do Branka Miljkovića, o pesniku iz čijeg su šinjela izišli svi oni koji su oštro i neuvijeno govorili o društvenoj stvarnosti, od Neleta Karajlića i Seja Seksona preko Mileta Kekina do Marčela. Nisam krio ni činjenicu da je trenutak kada sam Pokvarenu maštu i prljave strasti, Puba Đorđa Balaševića i Šta bi dao da si na mom mjestu Bijelog Dugmeta spustio sa tavana zajedno sa prašnjavim gramofonom bio onaj – tada to nisam ni slutio, razume se – koji će duboko i nepovratno uticati na moj život. Oko različitih detalja smo razgovarali u mesecima koji su sledili, ali niko – ni moj mentor, ni ostali profesori u komisiji za odbranu rada, ni veće departmana koje je temu rada moralo odobriti – nije smatrao da je tema mog rada problematična, da najznačajniji deo opusa Bore Đorđevića nije poezija.
Otud me je od vesti da je Nobelova nagrada za književnost dodeljena Bobu Dilanu – upućeni znaju da je Dilan godinama unazad kandidat za ovo priznanje – više iznenadilo čuđenje koju je ta vest izazvala kod nas. Što se tome čude u belom svetu, hajde-de; jeste i tamo rokenrol odavno priznat za ozbiljnu umetnost, imaju oni Dilana, Lenona, Votersa, Morisona, Sajmona, Bouvija, Koena, Vejtsa, Smitovu, Springstina, Birna, Kejva, ama je tamo rokenrol neodvojiv i od svog zabavljačkog aspekta, od šou-biznisa. Ali što se tome čudi ovdašnja publika, ona koja je imala i ima Arsena Dedića, Dragu Mlinareca, Duška Trifunovića, Maju Perfijevu, Ljubu Ninkovića, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Đorđa Balaševića, Andreja Šifrera, Tomaža Pengova, Tomaža Domicelja, Borisa Belea, Dušana Mihajlovića Spiru, Predraga Milosavljevića, Pera Lovšina, Branimira-Džonija Štulića, Jasenka Houru, Zorana Predina, Vladu Divljana, Srđana Šapera, Srđana Gojkovića Gileta, Milana Mladenovića, Darka Rundeka, Srđana Sahera, Juru Stublića, Slobodana Tišmu, Momčila Bajagića, Radomana Kanjevca, Neleta Karajlića, Seja Seksona, Ramba Amadeusa, Branislava Babića Kebru, Mileta Kekina, Nikolu Vranjkovića, Gorana Vasovića i Petra Dolinku, Marčela i Eda Maajku! Poslovično su se gorim od ljudi koji nisu pročitali nijednu knjigu pokazali oni koji su pročitali jednu, dežurne narikače nad sudbinom kulture, oni koji slušaju rokenrol i džez i idu u pozorište jer je to, ah, tako mikofo, a potom i akademski kultur-elitisti za kakve smo verovali da su izginuli još u jalovim napadima na Ime ruže i Anđeoski pubis.
O tome koliko je Dilan pre drugih zaslužio Nobelovu nagradu za književnost moglo bi se govoriti – Darko Rundek je na pitanje Jutarnjeg lista šta misli o dodeljivanju nagrade Dilanu odgovorio da ne vidi razlog da Dilan baš sad dobije nagradu kada već dugo nije objavio ništa ni dobro ni značajno – no ne pada mi na pamet da branim Dilanovo pesništvo od tvrdnji da nije pesništvo; osećao bih podjednaku uvređenost i uzaludnost kao kada bi se od mene tražilo da dokažem da su Kora, Vatra i ništa ili Tražim pomilovanje poezija. Bitka za pravo rok-poezije da bude vrednovana i tumačena kao ozbiljna poezija nije moja bitka – ta bitka je dobijena još pre mog rođenja. One koji tvrde da rok ne može biti poezija ne mogu kriviti zbog neznanja, ali nemam ni snage ni volje da ih budim iz njihovog poluvekovnog sna. (Među njih se neočekivano upisala Vida Ognjenović, tvrdnjom da je „u poređenju sa drugim piscima koji su bili u konkurenciji za Nobelovu nagradu Bob Dilan autsajder, zbog toga što se ovo priznanje dodeljuje za književni doprinos svetu“; kao da je od Dilana i inih rok poeta bilo društveno značajnijih i uticajnijih pojava u svetskoj poeziji tokom druge polovine XX veka.) Zato stihovi koji slede nipošto nisu dokazivanje da Dilanovi „tekstovi“ imaju poetske vrednosti; oni su tek podsećanje.
Na vrhu kule (All Along The Watchtower)
– Odavde mora biti izlaza –
Reče klovn lopovu –
Sve je tako zbrkano,
Olakšanja nema tu.
Zli ljudi piju moje vino,
Moju zemlju kopaju,
Niko od njih stvarno ne zna
Kakvo blago leži tu.
– Nema razloga za paniku –
Lopov vrati mirnu reč –
Mnogi od nas osećaju
Da je život samo skeč.
Al’ ti i ja smo prošli sve,
Takva nam je sudbina,
Naš je izbor ćutanje,
Kasno je za novi plan.
Princeza je na vrhu svoje kule
Uživa u pogledu
Druge dolaze i odlaze,
A bedni sluga čuva nju.
Tamo negde, u daljini,
Ispod tamnih oblaka
Dva jahača u divljini
Prilaze laka koraka.
Prepevao Dejan Cukić
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=YDd7wXZrX_s]
U vetru huči (Blowin’ in the Wind)
Koliko li je teških puteva suđeno nekom
Da bi se zvao čovekom?
Koliko puta galeb mora da pobegne valu
Dok ne zaspi na žalu?
Koliko li još bombi mora svet da podnese
Dok ih se ne otrese?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči –
Odgovor u vetru huči.
Da vidiš trun plaveti, koliko puta treba
Da digneš pogled put neba?
Koliko se ušiju mora imati da se čuje
Tuđ vapaj sred oluje?
Koliko smrti treba da počne da te brine
Što odveć ljudi gine?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči –
Odgovor u vetru huči.
Koliko godina treba planina nebo da dere
Pa da je more spere?
Koliko godina treba ljudima otkad se rode
Da im se daju slobode?
Koliko puta čovek može da okrene glavu
Da ne bi video javu?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči –
Odgovor u vetru huči.
Prepevao Dragoslav Andrić
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=vWwgrjjIMXA]
Pašće teška kiša (A Hard Rain’s A-Gonna Fall)
O, gde si to bio, plavooki sine?
Iz kakve to, mili, dolaziš daljine?
Posrtah niz deset maglenih planina,
Duž šest vrludavih tumarah dolina,
Bejah usred sedam ojađenih gora,
Suočen se nađoh sa sto mrtvih mora,
I najdublje zađoh u čeljust stratišta,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška kiša, pašče teška kiša.
I šta si video, plavooki sine?
Šta sve vide, mili, usred te tuđine?
Novorođenče međ vucima što reže,
I drum od dragulja od koga svi beže,
Crne šume videh, i krv po tom drvlju,
Ljude s čekićima zamazanim krvlju,
Poplavljen trem videh, a u toj baraci
Trista govornika s jezikom u šaci,
I oštre mačeve i puške hajduka
Što ih nejaka dečja vukla ruka,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška kiša, pašče teška kiša.
A šta li su čuo, plavooki sine?
Šta li si sve čuo, usred te tuđine?
Čuo sam gromove što preteći hukte,
Vale što svetove spiraju i lome,
Hiljadu bubnjara čije ruke bukte,
Hiljade što šapću a nemaju kome,
Jednog što mre dok se svi od smeha grče,
I pesmu pesnika što u jarku crče,
I vapaje klovna zapalog u govna,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška kiša, pašče teška kiša.
A koga si sreo plavooki sine?
Koga si sve sreo, usred te tuđine?
Kraj mrtvog konjića video sam luče,
I belca što jaše neko crno kuče,
Devojku čije je telo vatra ždrala,
Devojčicu što mi s neba dugu dala,
Sreo sam čoveka ranjenog u ljubav,
Drugog što doveka od mržnje je gubav,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška kiša, pašče teška kiša.
Pa šta ćeš da činiš, plavooki sine?
Šta misliš da činiš kada ovo mine?
Pre nego što kiša, teška kiša line,
U dno prašumskoga otići ću mraka,
Gde je puno ljudi a svi praznih šaka,
Gde otrovno seme plovi rečnim tragom,
Gde se dom sparuje sa tamničkom vlagom,
Gde su dželatima lica sakrivena,
Gde glad ružno štrči, duše krije sena,
Gde je crno boja, nula mesto broja…
Sve ću onda reći glasom ili dahom,
Ili makar samo mišlju svojom plahom,
Blesnuću sa hridi, da sav svet to vidi,
I, na kraju moći, pučinom ću poći;
Pre no što, klonuo, zapevam za braću,
Dok budem tonuo, svoju pesmu znaću.
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška kiša, pašče teška kiša…
Prepevao Dragoslav Andrić
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=-ex-m-eEKsg]
Sa Bogom na našoj strani (With God on Our Side)
Moje ime vam ne znači ništa,
moje godine još manje,
zemlja odakle sam
zove se Srednji Zapad.
Tu sam odrastao i vaspitan
da poštujem zakon,
jer je u zemlji u kojoj živim
Bog na našoj strani.
Iz istorije sam učio,
tamo to dobro piše,
da je konjica pucala
a Indijanci padali,
da je konjica pucala
a Indijanci ginuli,
ali nam je zemlja bila mlada
a Bog na našoj strani.
Bio je špansko-američki rat
I odbrojao dane.
Građanski rat smo brzo zaboravili
a imena heroja
sam moramo da upamtim,
sa puškama u rukama
i Bogom na njihovoj strani.
Prvi svetski rat
je priveden kraju
a razlog za borbu
nikad ne shvatih,
ali sam to tako primio,
primio sa ponosom,
jer mrtve ne brojiš kada je
Bog na tvojoj strani.
Kada se Drugi svetski rat
priveo kraju,
oprostili smo Nemcima
i postali prijatelji,
mada su ubili šest miliona
u gasnim pećinama,
ali i Nemci sada imaju
Boga na svojoj strani.
Učili su me da mrzim Ruse
čitavog svog života
i ako novi rat počne
sa njima ćemo se tući,
da ih mrzim i da ih se plašim,
da beže i da se kriju,
da to prihvatim hrabro
sa Bogom na mojoj strani.
Ali sada imamo oružje
sa hemijskim prahom
i ako bude trebalo
pucaćemo na njih.
Jedan pritisak na dugme
ubiće ceo svet
i niko neće pitati ništa,
jer je Bog na našoj strani.
U mnogim poznim satima
sam mislio o tome
kako su Isusa Hrista
izdali poljupcem,
ali ne mogu razmišljati umesto tebe,
ti moraš odlučiti
da li je Juda iskariotski imao
Boga na svojoj strani.
Sada kada odlazim,
umoran sam vraški i
nered koji osećam
ne može se opisati,
reči mi pune glavu
i padaju na pod.
Ako je Bog na našoj strani
zaustaviće naredni rat.
Preveo Radomir Košanin
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=M7FKyouUIsQ]
Polako prolazi vreme (Time Passes Slowly)
Ovde u planinama polako prolazi vreme,
Sedimo kraj mostova, šetamo kraj vodopada po sav dan,
Hvatamo ribe u potoku što ne znaju kud streme,
Polako prolazi vreme kad si utonuo u san.
Nekad sam imao dragu, lepu, dobru i blagu,
Dok joj je mati kuvala sedeli bismo na pragu,
Gledali zvezde što jezde, gledali zvezdan bezdan,
Polako prolazi vreme kad svi svom snu na tragu.
Nema se zašto, nema se kad,
Ići na vašar, ići u grad,
Nema se zašto ići gore i dole,
Nema se zašto ni izići kada se dvoje vole.
Polako prolazi vreme u ovom kutu sveta,
Zurimo pravo preda se, s prirodom smo se slili,
Kao bulka što cveta, za jedan dan sred leta,
Polako prolazi vreme, i vene, i bledi, i čili…
Prepevao Dragoslav Andrić
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=e7EMpuE18Oc]
Dok psi slobodno trče (If Dogs Run Free)
Dok psi slobodno trče, što ne bismo i mi
po širokim poljanama?
Moje uši čuju simfoniju
dveju mazgi volova i kiše.
Ono najbolje će tek doći,
tako su mi objasnili.
Samo radi što treba i kralj ćeš biti,
dok psi slobodno trče.
Dok psi slobodno trče, što ne bih ja
u močvari vremena?
Moje misli pletu simfoniju
i tapiseriju stihova.
O, vetrovi što nose moju bajku do tebe,
tako to teče i biva,
svakom svoje, ništa se ne zna,
dok psi slobodno trče.
Dok psi slobodno trče, šta će biti
biće i to je sve.
Prava ljubav može učiniti da travka
stoji uspravno i visoko.
U harmoniji sa kosmičkim morem,
pravoj ljubavi društvo ne treba,
ona leči dušu, ona sve može,
dok psi slobodno trče.
Preveo Radomir Košanin
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=ZC-XgC1ZLo0]
Čizme od španske kože (Boots of Spanish Leather)
Brod me odnosi od moje ljube
U osvit zore
Daleko
Šta da ti donesem sa mora
Iz luke u kojoj ćemo se ukotviti?
Ništa mi nemoj doneti
Moj odani dragane
Ne postoji ništa što bi poželela
Samo mi se ti vrati nepovređen
Sa pustog okeana
Ali ja ipak mislim
Da bi se obradovala poklonu
Od srebra ili zlata
Poklonu iz Madrida
Ili sa obale Barselone
Kada bih imala
Zvezde sa najtamnijeg neba
I dijamante iz najdubljeg okeana
Sve bih to dala za tvoj strasni poljubac
I to je sve što želim da imam
Možda me dugo neće biti
I opet te pitam
Ima li nešto
Što bih mogao da ti pošaljem
Kao uspomenu na sebe
Nešto što ce učiniti
Da ti vreme brže mine
Kako možeš
Kako me možeš ponovo to pitati
To me samo rastužuje
Ono što od tebe želim danas
Želeću i sutra
Dobila sam pismo jednog sumornog dana
Bilo je sa njegovog broda
Javljao se da ne zna kada će se vratiti
I da to zavisi od njegove volje
Ako ti, ljubavi moja
Zaista tako misliš
Onda su se tvoji osećaji izmenili
I tvoje srce ne žudi za mnom
Već za zemljom u koju ploviš
Čuvaj se vetrova i oluja
I da
Ima nešto što želim da mi doneseš
Čizme od španske kože
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=jxodxUREFFY]
Sve je već gotovo, Bebice Tužna (It’s All Over Now, Baby Blue)
Moraš da kreneš, uzmi šta hoćeš, šta će da traje.
Ali uzmi što pre, šta bilo da je.
Tvoje siroče, s puškom, već vapije i bunca,
Cepti i trepti, ko oganj, ko iver sunca.
Eno gde se već pojavljuju i sveci,
Sve je već gotovo, Bebice Tužna, reci.
Širok je drum za kockare, bolje se krišom izvuci.
Uzmi šta ti se nađe pri ruci.
Ulični slikar, praznih šaka, bez dara,
Na tvojim čaršavima već nešto ludo šara.
Već ti se izmiče i samo nebo,
Sve je već gotovo, Tužna Bebo.
Tvoji mornari, s dušom u grlu, veslaju kući.
I tvoje vojske irvasa nekako će se izvući.
Ljubavnik tvoj, da ih proda,
Sve ti je prostirke već digao sa poda.
Tlo ti se izmiče ispod nogu, ko da si kužna,
Sve je već gotovo, Bebice Tužna.
Ostavi to stubište, jer glas te neki zove.
Zaboravi te mrtve, ne slede svoje snove.
Skitnica što ti kuca na vrata da prosi,
Odeću tvoju nosi.
Upali drugu buktinju, jer nisi ni kriva ni dužna,
Ovo je gotovo, Bebice Tužna.
Prepevao Dragoslav Andrić
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=6xEpIgFAPGQ]