„Kill Em All“, „Ride The Lighting“, „Master Of Puppets“, „And Justice For All“… albumi koji bi za većinu bendova bili vrhunci karijere. Ali novi album koji nosi naziv benda Metallica, popularan pod nazivom „Black„, objavljen na današnji dan pre tačno 30 godina, dao je bendu novu dimeziju i omogućio mu da dostigne novi nivo.

Postojale su određene sitnice koje se mogu dotjerati, posebno stavljajući akcenat na miks. Producent na prethodna tri albuma je bio Flemming Rasmussen, ali većina toga je rađena po naređenjima Jamesa i Larsa. Kako nadmašiti prethodne albume? Angažovati novo lice, nekoga sa strane, ko će preuzeti inicijativu i donijeti određene promjene koje su bile potrebne bendu. Taj čovjek je bio Bob Rock, koji je imao nevjerovatno važnu ulogu u stvaranju novog albuma.

U to vrijeme aktuelan je bio peti album benda Motley Crue, pod nazivom “Dr. Feelgood“, čiji zvuk se dosta svidio članovima benda. Taj album je producirao upravo Bob, koji je pored toga radio sa bendovima poput The Cult, Aerosmith, Bon Jovi i mnogim drugim. Prvobitni plan je bio da Bob radi samo master, ali on je insistirao da producira cijeli album, od početka do kraja. Bob ih je prethodno slušao na nastupu u Kanadi i prvo što im je rekao da nije bio zadovoljan kako je energija sa live nastupa prenešena na prethodna studijska izdanja. Tako su počeli snimanje u oktobru 1990. godine.

U prvih par mjeseci je bilo dosta nesuglasica, jer bend nikada nije imao producenta koji je imao dozvolu da se mješa u njihovu muziku, da radi određene promjene, ali kada su ga prihvatili tada je na vidjelo izašla sva njegova muzička vizija i genijalnost. Uticao je na to da rifovi budu jednostavniji, ali su tako dobili na težini i karakteru (najbolji primjer „Sad But True“). Takođe, u određenim pjesmama je usporio tempo. Tako imamo za primjer da je prosječni tempo na „Master of Puppets“ albumu 147 bpm, a na „Blacku“ 119 bpm. Tjerao ih je da pojedine pjesme sviraju po 30 puta sve dok sami ne shvate šta nedostaje i šta treba doraditi. Ali kada stavimo na stranu tehničke stvari, možemo reći par riječi o samim pjesmama.

Album počinje sa „Enter Sandman„, jednom od najpoznatijih pjesama benda. Sjajan rif koji je smislio Kirk otvara cijelu priču o strahovima i noćnim morama u kojima se pojavljuje istoimeni Sandman. Zatim dolazi „Sad But True„, pjesma u D štimu, koja je, kao i prethodna, redovan dio repertoara na svakom koncertu. Govori o unutrašnjem sukobu i postojanju čovjekove mračne strane. “Tužno ali istinito“ je da ne možete pobjeći od svoje prošlosti i da su strahovi i budućnost jednim djelom ispisani vašim prošlim odlukama. O sličnim unutrašnjim problemima govori i „The Struggle Within„.

U pjesmama „Holier than Thou“ i „Through the Never“ čujemo stare thrash korijene. Brzi tempo, ubitačni, hirurški precizni rifovi i sjajna ritam sekcija. Tekstovi o narcisoidnosti, osudama i beskonačnoj potrazi za znanjem i razumijevanjem.

Poslije toga slijedi “balada“, pod nazivom „The Unforgiven„. Nakon pjesama „Fade To Black“, „Sanitarium“ i „One“, ponovo imamo pjesmu koja kreće sa akustičnim uvodom, polako upotpunjući se sa rifovima koji vode do sjajnog sola. Sola za koji veliki dio zasluga nosi i Bob, koji je gurao Kirka do krajnjih granica kako bi doveo solo do savršenstva. Citirajući njega, morao je “eat, sleep and breathe“ solo dok ga ne završi.

Sa druge strane, snimanje bubnja je trajalo nekoliko sedmica kako bi se dobio željeni zvuk. U samoj pjesmi James govori o svom djetinjstvu, njegovom preispitivanju religije, o pravilima koja su mu nametali The young boy learns their rules i borbi koju je imao sa rodbinom koja nije htjela dati njegovoj majci potrebnu medicinsku pomoć jer su mislili da će joj Bog pomoći. Na kraju je umrla kada je imao 16 godina, a on se zaklinje da neće pratiti njihove korake A vow unto his own that never from this day / His will they’ll take away. Pod istim uticajem je nastala i pjesma „The God That Failed„, koja govori o istoj temi.

„Wherever I May Roam“ je jedna od favorita sa albuma, pjesma koju uvijek rado sviraju, koja i opisuje njihov način života, sve turneje i putovanja. Na putu su od 18, 19 godine i nikada nisu stajali. U pjesmi čujemo sitar i dvanaesto žičani bas. „Don’t Tread on Me“ na neki način predstavlja Gadsdenovu zastavu, simbol Pokreta čajanka, i njeno značenje. Sklupčanu zmiju takođe vidimo i na samom crnom omotu ploče.

„Of Wolf and Man“ je pjesma o divljini, o primarnim, sirovim instiktima i kako smo na jedan način isti kao i životinje, divlji i pitomi, u ovom slučaju predstavljeni kroz vezu vuka i čovjeka. Zatim sledi, „My Friend of Misery“ koja je prvobitno trebala biti instrumental, prateći praksu sa prethodnih albuma, ali sa vremenom je dobila i tekst koji govori o pesimističnoj osobi i njenom pogledu na svijet. Napokon vidimo i veću ulogu Jasona, koji je konačno dobio zasluženo poštovanje ostatka benda.

I na kraju imamo „Nothing Else Matters„, pjesmu koja je nastala spontano, dok je James vodio razgovor sa svojom djevojkom tokom turneje. Pjesma o povjerenju i povezanosti u trenucima kada smo udaljeni od svojih najbližih. Pjesma sa kojom se može poistovjetiti dosta ljudi.

Svi prethodni albumi su na svoj način bili posebni i specifični, svako ima svog favorita, ali su nekako svi znali da njihovo najbolje izdanje još uvijek nije izašlo. Da postoji još jedna stepenica. Kada su napokon svi članovi učestvovali ravnopravno i kada je tu bio još neko da ih dodatno pogura, dobili smo album koji traje već 30 godina. Njihovo najveće dostignuće.

Tekstovi su bili mnogo kompleksniji, na ličnom nivou, gdje je James imao više prostora da su u potpunosti izrazi. Jason je napokon izašao iz sjenke i dobio zasluženi prostor. Lars i Kirk su takođe odradili nevjerovatan posao. Gitare, vokal, bas, bubanj, sve je bilo savršeno uklopljeno i izbalansirano. Poslije svih godina thrash metala, Metallica je usporila, pojednostavila stvari, proširila svoj muzički opus i napravila album koji je izmjenio put heavy metal muzike. Doprijeli su do slušalaca u svakom dijelu svijeta i zauvijek se pozicionirali kao jedan od najvećih bendova svih vremena.