Devedesete godine prošlog veka su iznedrile mnoštvo bendova koji su vrtoglavo stekli svetsku slavu i za sobom ostavili veliki broj hitova. Iako se gotovo svaka priča o ovom razdoblju u rok muzici svodi na priču o Oasisu i Bluru, daleko od toga da su ta dva benda bila jedini aduti ovog britanskog alternativnog talasa. Koliko god da su dominirali listama i koliko god da su uticaja posejali na sve bendove koji su došli kasnije, većina predstavnika ovog žanra ne može da se pohvali preterano veštom lirikom. Bez obzira na to što su svi autori tog vremena načelno bili naklonjeni buntu protiv konzervativnog britanskog društva, većini je nedostajala ta oštrica potpunog otpadnika. Iz te većine isticao se Džarvis Koker iz Šefilda.
Gospodari pesme: Pesnik iz supermarketa, Jarvis Cocker
Gospodari pesme: Mračni identitet i zlokobnost hrapavog baritona – Mark Lanegan
Mark William Lanegan, “The Dark” ili “godfather of grunge“, kako ga neki nazivaju, jedan je od najaktivnijih muzičara u prethodnih 30 godina, Rođen je 25. novembra 1964. godine u Ellensburgu, Washington. Svoju karijeru započeo je 1984. godine u, kako se kasnije pokazalo, izuzetno važnom i uticajnom, ali i potcenjenom bendu Screaming Trees. Njegovi članovi su bili i Gary Lee Conner, Van Conner i Mark Pickerel. Slove za Kumove grungea zajedno sa bendovima Melvins, Mudhoney, U-Men, Skin Yard, Soundgarden, Green River i Malfunkshun. Oni su zajedno grupisani u tada novo formirani muzički pravac, iako su bili više povezani lokacijski nego žanrovski.
Gospodari pesme: Princ univerzuma, Freddie Mercury
U septembru 1946. godine planeta Zemlja dobila je jednog od najznačajnijih stanovnika koji je njom ikad hodao. I ne, to nije bio nikakav političar, revolucionar, a ni naučnik. Bio je to Farok Bulsara, koji se rodio u Zanzibaru i sticajem okolnosti završio u Engleskoj gde je 1970. godine osnovao jedan od najvećih bendova u istoriji muzike, Queen.
Gospodari pesme: Ratnici podzemlja – Joe Strummer i Mick Jones
Iako su Clashovci u pravilu potpisivali cijeli bend kao autora pjesama, jasno je kako je, uz par iznimaka (Topper Headon – „Rock the Casbah“, Paul Simonon – „Guns of Brixton“) glavna pokretačka snaga, energija i dinamika benda ležala unutar dua Joe Strummer – Mick Jones.
Joe Strummer je rođen igrom slučaja u Ankari u Turskoj, kao sin diplomata, sa potpuno običnim građanskim imenom John Graham Mellor. Vjerojatno ključni moment u životu velikog Joea se desio u trenutku kada su ga roditelji kao dijete poslali u internat, gdje se po prvi put suočio sa zlostavljanjem, nasiljem i nepravdom, motivima koji su ga obilježili za cijeli život. Po vlastitim riječima, brzo je shvatio jednu od velikih životnih istina – „Either you became power or you were crushed“. Joe je do kraja života pokušavao pokazati ljudima da prava „moć“ iz njegovih riječi nije u nasilju, već u svijesti o sebi i svojim elementarnim pravima – pravu na život, pravu na slobodu govora, pravu na odbijanje poziva na ubijanje.
„I heard the people who lived on the ceiling
Scream and fight most scarily
Hearing that noise was my first ever feeling
That’s how it’s been all around me“
(Lost In The Supermarket, London Calling, 1979.)
Do širokih masa ove su riječi Micka Jonesa, štrkljavog dečka iz južnog Londona, došle vjerojatno dobrih dvadeset godina nakon stvarnog vremena radnje zorno opisujući okruženje u kojem je Mick odrastao. Većinu svog djetinjstva je proveo sa bakom, koja bi ga sakrivala dok „uzbuna gore ne prođe“. Pod uzbunom se ovdje ne misli na ratne sirene koje su ipak bile dobrih dvadeset godina ranije, već na nasilje svojih roditelja. Bijeg je našao u gitari, koju je naučio svirati sjedeći godinu dana sam u sobi i pokušavajući svirati uz svoje ploče. Na eksplozivnu mješavinu zvanu The Clash je svakako dobrano utjecalo i tinejdžersko prijateljstvo sa zločestim dečkom Paulom Simononom, koji ga je upoznao sa jamajčanskom subkulturom, što je bilo zorno vidljivo u kasnijim remek-djelima poput „Rudie Can’t Fail“, „(White Man) in Hammersmith Palais“ ili „Armagideon Time“.
Otprilike u vrijeme dok su Mick i Paul polako postavljali obrise svog budućeg benda, Joe Strummer je tada još kao član rockabilly benda The 101ers prvi put uživo vidio Sex Pistolse. Isti tren mu je bilo jasno kako se od tog trenutka povijest kreće iznova pisati te kako je vrijeme za promjenu. Trenutak kada su Joe i Mick upoznali označio je početak možda i pet najintezivnijih godina u povijesti popularne glazbe.
U nevjerojatno kratkom razdoblju (1977. – 1982.) The Clash je izdao pet „pravih“ studijskih albuma, te još iza sebe ostavio gomilu materijala u vidu live snimki, B-sides komplilacija i sličnog. Ono što vjerojatno najviše fascinira i nije sama količina, već nevjerojatna raznolikost studijskih ostvaranja. Počevši sa eponimnim punk klasikom „The Clash“, do rock-reggae-jazz-i-još-mnogo-toga-remek-djela „London Calling“, trostrukog (!) albuma „Sandinista!“ na kojem su se poigravali sa tada još „friškim“ rapom i elektronikom do zatvaranja kruga sa „back-to-basics“ albumom „Combat rock“.
“All the power’s in the hands
Of people rich enough to buy it
While we walk the street
Too chicken to even try it”
(White Riot, The Clash, 1977.)
Prvi album, što je i za očekivati od tadašnjih skvotera koji su svirali glazbu koju nitko nije uzimao za ozbiljno, obiluje stihovima punima rezigniranosti i odbačenosti. Autoritet i kontrola su svakako bili nešto loše, no ne i nešto protiv čega se može boriti. Debele guzice su bile previše daleko, gotovo u drugoj dimenziji u Domu lordova (ref. „Remote Control“). Ljudima sa margina društva kao što su bili Mick i Joe tada preostaje da pokupe mrvice koje se nude.
“They offered me the office, offered me the shop
They said I’d better take anything they’d got
Do you wanna make tea at the BBC?
Do you wanna be, do you really wanna be a cop?”
(Career Opportunities, The Clash, 1977.)
Kao jedan od albuma koji je definirao punk pokret, eponimni „The Clash“ nudi niz izrazito ciničnih i kirurški točnih opažanja, čak dovoljno istinitih da prežive do današnjeg dana („Face the new religion – everybody’s sitting down watching television!“, “London’s Burning”, The Clash). The Clash je već u tom vremenu pokazivao da će im bavljenje politikom, konzumerizmom i ljudskim pravima biti jedan od omiljenih motiva u budućnosti, no još uvijek su bili zadovoljni samo sa opažanjem.
Premda sa par izvrsnih pjesama, nasljednik „Give ‘Em Enough Rope“ je mirisao na tipični sindrom drugog albuma. Viđeno je to već puno puta. Mladi bend izdaje izvrsni, energični i svježi debi album, dobiva vojsku fanova, ili, u slučaju The Clasha, sudjeluje u samom definiranju žanra. Nasljednik pokušava ponoviti recept koji se pokazao dobitnim prvi put, možda i malo se okušati i u nekim novim poljima („Julie’s Been Working For The Drug Squad“), no ipak uglavnom igra na sigurno. Zašto mijenjati konja koji pobjeđuje? Nastavak je također viđen. Treći album već malo tko uopće primjeti da je izašao, slijede rehabilitacije, oproštajna turneja, pokoji reunion i to je to.
“London calling to the faraway towns
Now war is declared and battle come down
London calling to the underworld
Come out of the cupboard, you boys and girls”
London Calling, London Calling, 1979.
Osim ako shvatite, kao Joe Strummer i Mick Jones, da ne želite biti dio te priče. Možete biti puno više od tog benda. Možda vaša riječ ima dovoljno snage da sa pozicije komentatora, dođete na poziciju propovjednika i glasa generacije. Kolekcija reggae ploča od Paula Simonona i Mick Jonesa ipak negdje čuči u podsvijesti i čeka da se pomiješa sa Joeovima bijesom i rockabilly korijenima. London zove sve potlačene da izađu van iz podzemlja.
“Let fury have the hour,
Anger can be power
D’you know that you can use it?”
(Clampdown, London Calling, 1979.)
Teško je uopće nabrojati sve teme i utjecaje sa kojima sa The Clash razračunao na „London Calling“. Na „Lost In The Supermarket“ i „Koka Kola“ Mick i Joe su dali žestoku kritiku konzumerizmu dobrih dvadeset godina prije nego je krenuo vladati našim životima. „I’m So Bored With The USA“ sa prvog albuma je sazrio u puno dublje i zrelije „Death or glory“ i „Clampdown“. Uz to, kul dečko za basom, Paul Simonon se na tren ukazao kao George Harrison The Clasha i pokazao da u bendu ima mjesta i za trećeg autora. „Guns of Brixton“ će u svakom slučaju ostati zapamćen kao jedan od najpoznatijih bass riffova svih vremena.
“Ring! Ring! It’s 7:00 A.M.!
Move why’self to go again
Cold water in the face
Brings you back to this awful place
So get back to work an’ sweat some more
The sun will sink an’ we’ll get out the door
It’s no good for man to work in cages
Hits the town, he drinks his wages
You’re frettin’, you’re sweatin’
But did you notice you ain’t gettin’?”
(The Magnificient Seven, Sandinista!, 1980.)
Oko trostrukog albuma „Sandinista!“ će se vjerojatno vječno lomiti koplja. Mnogi će reći kako bi se radilo o remek-djelu u rangu s „London Calling“ da je „Sandinista!“ skraćen na jednostruki album. The Clash je pak uvijek isticao kako im nije žao ni sekunde koja je završila na albumu te da su ovaj album snimili za ljude na naftnim platformama i slično, koji nisu u prilici često kupovati albume. Čak pet pjesama na albumu su dub obrade, ima tu i koketiranja s elektronikom (npr. „Charlie Don’t Surf“) no uz Sandinistu će vjerojatno najviše ostati zapamćen uragan s kojim su poharali New York pet mjeseci nakon izlaska albuma. U sklopu popratne turneje, The Clash je održao čak 17 koncerata zaredom u „Bonds International Casino“, dok je sa svih radio-postaja u gradu svirao „The Magnificient Seven“, jedan od prvih rap hitova u povijesti. U tih 17 dana u svibnju i lipnju 1981. godine, The Clash je posjedovao New York.
“It’s up to you not to heed the call-up
I don’t want to die!
It’s up to you not to hear the call-up
I don’t want to kill!”
(The Call Up, Sandinista!, 1980.)
Ako je ikad i bilo dvojbe o tome, Joe je na „Sandinista!“ definitivno skinuo rukavice što se tiče svojih političkih stavova. Poruka je bila jasna, odbijanje poziva na ubijanje je dužnost i nužnost. Joe Strummer je korak dalje otišao na zadnjem albumu „Combat Rock“. Ako je ijedna pjesma od The Clasha imala snagu i težinu da ju se nazove manifestom stava i uvjerenja benda, onda je to „Know Your Rights“:
“Number one:
You have the right not to be killed
Murder is a crime
Unless it was done
By a policeman or an aristocrat
And number two
You have the right to food money
Providing of course
You don’t mind a little investigation, humiliation
And if you cross your fingers – rehabilitation
Number three
You have the right to free speech
As long as you’re not dumb enough to actually try it!”
(Know Your Rights, Combat Rock, 1982.)
Kritike američkoj vanjskoj politici su također poprimile drugu dimenziju. Od naracije na „Washington Bullets“ došli smo do jezivo realne „Straight To Hell“. Iako razorne i precizne, kritike na „Washington Bullets“ ili „Ivan Meets G.I. Joe“ su ipak bile daleke i lišene ljudskog aspekta tragedija koje su svima u to vrijeme bilo u svježem pamćenju. „Straight To Hell“ je pak bio nešto drugo – prijenos iz srca pakla, jednog običnog ratnog Božića u Vijetnamu.
“Wanna join in a chorus
Of the Amerasian blues?
When it’s Christmas out in Ho Chi Minh City
Kiddie say papa papa papa papa pappa-san, take me home
See me got
Photo photo photograph of you and mamma mamma mamma-san
Of you and mamma mamma mamma-san
Let me tell you ’bout your blood, bamboo kid
It ain’t Coca-Cola, it’s rice”
(Straight To Hell, Combat Rock, 1982.)
Kako to obično biva, i ironija se malo poigrala sa Clashovcima. Premda potpuno netipična i nereprezentativna za The Clash, „Should I Stay Or Should I Go“ se prometnula u najveći hit sa albuma i vjerojatno širokim masama najpoznatiju pjesme čitave diskografije The Clasha. Ako se uzme velika slika cijele diskografije, rekao bih vrlo nepravedno prema muzičkoj ostavštini Micka Jonesa i Joe Strummera.
Ironija se također poigrala s bendom oko „Rock The Casbah“, kada je postalo očito da bend ima još jedan stvaralački talent u vidu bubnjara Topper Headona. Nažalost, ovisnost o heroinu je tada uzela maha kod Toppera, te je „Rock The Casbah“ morao slušati na radiju kao bivši bubnjar The Clasha. Iako je bend životario još neko vrijeme nakon odlaska Toppera sa raznim bizarnim postavama, zapravo je sve o stanju u bendu bilo jasno iz fotografije s naslovnice albuma „Combat Rock“ na kojoj svatko gleda na svoju stranu ili u pod. Kemija je bila razorena.
„Whatever a group is it was the chemical mixture of those four people that makes a group work. That’s a lesson everyone should learn, “Don’t mess with it!” If it works just let it… Do whatever you have to do to bring it forward but don’t mess with it. And like, we learned that… bitterly.“
(Joe Strummer intervju, dokumentarni film „Westway to the World“, 2000.)
Mick Jones se dočekao na noge dosta brzo nakon The Clasha, te snimio nekoliko vrlo dobrih albuma kao član Bad Audio Dynamite. U kasnijim godinama, sa punk prvoborcem Tony Jamesom osnovao je bend „Carbon / Silicon“ s kojim je čak i posjetio Zagreb, točnije Tvornicu Kulture. Joe Strummer je nakon raspada The Clasha puno teže našao put natrag . U svom dugom traženju se čak okušao i kao glumac u filmu Jima Jarmuscha „Mystery Train“. Glazbenu sreću je ponovno našao unutar benda The Mescaleros, na čijim koncertima je volio zasvirati pjesme The Clasha.
Početkom novog milenija, objavljeno je kako The Clash ulazi u Rock and Roll Hall Of Fame. Šuškalo se o zajedničkom nastupu The Clasha na dodjeli, možda čak i reunion turneji. Nažalost, Joe Strummer je prije dodjele nagrade preminuo od posljedica srčanog udara, na svom kauču u dnevnoj sobi. Imao je 50 godina. „The Future Is Unwritten“, kao što je uvijek volio reći.
Gospodari pesme: Mladić sa cvijećem u džepu i trnom u boku, Morrissey
Kontraverzni Morrissey tijekom života izgradio je od sebe famu i postao čovjek-ideja čiji lik i djelo za jedne utjelovljuju gotovo beskompromisnu aspiraciju ka najvišim idealima, a za druge predstavlja priču o egomanijaku koji svojom pompoznosti maskira nedostatak talenta za pisanje glazbe koji bi ga učinio samostalnim kantautorom. Bez obzira na sklonost melodramatičnosti, Morrissey je nesumnjivo napisao neke od najljepših stihova pop glazbe uopće. Sve je počelo osamdesetih godina prošlog stoljeća, s romantičnim dečkom kojemu je cvijeće virilo iz stražnjeg džepa traperica, njegovog prijatelja s gitarom i njihovog benda imena the Smiths.
Gospodari pesme: Još jedan vojnik na putu za nigde, Damien Rice
Leonard Koen, Džoni Keš, Bob Dilan, Nik Kejv… Možda se pitate šta ovako relativno nepoznato (u poređenju sa pomenutim muzičarima) i mlado ime traži među ovim velikanima poezije u muzici, ali ovaj irski kantautor je više nego zaslužio svoje mesto među zvezdama neverovatnom autorskom promišljenošću, sklonošću ka introspekciji i hrabrošću da otpeva reči kojima naizgled nije mesto u pesmama.
Gospodari pesme: U službi muze, Nick Cave
Koliko god da je jedan Koen suptilan ili perfidno uvija životne istine u svoje stihove krcate biblijskim strpljenjem i koliko god da je Dilan zaslužio Nobela jer je čitavim generacijama pokazao šta znači imati stav i koristiti mozak, usput pišući neke od najvrednijih dragulja svetske poezije, nezvanični, odbegli plemić poezije modernog (a i svih prethodnih) doba dolazi iz kolonije razbojnika.
Gospodari pesme: Mr. Tambourine Man, Bob Dilan
Integritet Nobelove nagrade već dugo je pod znakom pitanja. Ipak, javnost se uzburkala kada je Dilanu dodeljena i mnogi kao da su se nadmetali u izražavanju svog stava o tome. Poezija je sastavni deo popularne muzike i odabir da nagradu za književnost dobije muzičar nije veliko priznanje za rokenrol, već se pre može gledati kao napredak i osavremenjivanje samog pojma Nobelove nagrade za književnost i možda korak ka tome da sama nagrada povrati staru slavu i prestiž. Definitivno je da Dilan, bez ulaganja ikakvog truda, više čini za Nobelovu nagradu no ona za njega. Dodatne nesuglasice izazvala je polemika obožavaoca rokenrola o tome da li je baš Dilan kralj rokenrol poezije ili bi tu titulu trebalo da preuzme neko drugi. Ali, o ukusima ne vredi raspravljati, a jedna od najlepših osobina prave umetnosti je to što u njoj nema takmičenja ili poređenja, pa je svaka diskusija o tome ko je najbolji jednaka trivijalnosti.
Gospodari pesme: Tornado u trnovitom drvetu, Johnny Cash
Prvo što mnogima padne na pamet kada čuju ime Džoni Keš je čovek u crnom, markantnog stasa, prodornih očiju i tipično šmekerskog osmeha, koji peva upadljivim baritonom i drži gitaru na nivou grudi. Zamislićete ga i kako puši cigaretu, pogleda zalutalog u neke nepoznate daljine, a potom ćete i čuti njegov glas kako izvodi neke od svojih najpoznatijih hitova, „Folsom Prison Blues“, „San Quentin“, „Cry, Cry, Cry“ i „Ring of Fire“. Ali priča o američkom buntovniku mnogo je duža.
Gospodari pesme: Lenjo kopile u odelu, Leonard Cohen
U jednom delu obrazloženja Dilanove Nobelove nagrade stoji i poređenje sa antičkim pesnicima i tvrdnja da su se njihova dela izvodila uz muziku. Iako će mnogi puritanci i konzervativci imati šta da kažu protiv ove izjave, poezija je, ipak, sastavni deo rokenrola. Ruku na srce, rokenrol nije obavezno potpomognut pesničkim nadahnućem, ali kada jeste, taj spoj predstavlja jedno od najvećih dostignuća civilizovanog čoveka. Popularizacija rok i pop muzike iznedrila je mnogo vrhunskih umetnika, još više vrhunskih tekstopisaca, ali broj pesnika među njima nije toliko velik, mada nikako nije zanemarljiv.
