Nakon sedam albuma na kojima su se još pronalazili stilistički, dolazi period koji će Pink Floydu zagarantovati status rock legendi. Kako je popularnost Pink Floyda rasla, oni su nastavili sa pomjeranjem granica. 1972. godine snimaju „Live at Pompeii“ u starom rimskom amfiteatru, a nakon toga počinje rad na ideji koja će postati njihov najpoznatiji album, koji je će biti prodan u više od 45 miliona primjeraka – „The Dark Side of the Moon“.

„The Dark Side of the Moon“ (1973)

Eksperimentisanje sa raznim efektima i savršena produkcija instrumentala, rezultirale su albumom „The Dark Side of the Moon“,  kojim se Pink Floyd konačno probio na komercijalno tržište. Album je čisti pokazatelj šta fokus na detalje može da donese jednom bendu. Koncept albuma se vrti oko dosadne svakodnevnice sa kojom se individualac suočava, pohlepom, konfliktom, prolaznošću vremena, smrću i ludilom. Uz kombinaciju atmosferičnih nota i pažljivo odabranih efekata, postižu udar na emocije. Kao što je omot albuma za koji je bio zadužen Hipgnosis komplimentirao pjesme, tako su i vizualni efekti na bini. Ono što daje poseban čar ovom albumu je njegova slojevitost. Evolucija zvuka počinje sa psihodelijom koja prelazi u jazz fusion, blues rock, pa se opet se vraća na tačku iz koje je i krenuo. Album je fokusiran na detalje, koji su ravnomjerno raspoređeni i kreiraju svoju zasebnu mračnu stranu. Ni jedan album ne definiše Pink Floyd dovoljno dobro kao „The Dark Side of the Moon.“

„Wish You Were Here“ (1975)

Waters je već odavno bio dobro upoznat sa tematikom ludila, otuđenosti i mentalne nestabilnosti, kojem je svjedočio iz prve ruke kroz kolegu Syda Barreta, u čije ime će napisati dvije pjesme – „Shine On, You Crazy Diamond“ i „Wish You Were Here“. Koncept albuma „Wish You Were Here“ se vrti oko pitanja – Koja je cijena slave? Pink Floyd se u to vrijeme suočavao sa surovom realnosti slave, koja je dovela do nedostatka inspiracije i otuđenosti između članova benda. Album je nastavio da prati komercijalni uspjeh prethodnog, ali ovoga puta uz veću dozu emotivnosti i topline. To je najbolje ilustrovano na pjesmi „Shine On You Crazy Diamond“, koja leži na četiri note na gitari, za koje je Waters rekao da zvuče kao da je duh Barreta prisutan u njima.

„Animals“ (1977)

Možda jedan od najmračnijih i najčudnijih albuma iz kataloga Pink Floyda, na prvo slušanje malo teži za svariti, nosi podjednako dobru priču kao „The Wall“. Ne samo da je Waters uspio da okarakteriše ljude kao pse, svinje ili ovce, već je uspio i da muzikom dočara ogorčenost i svoj mračni svjetonazor. Ovaj album dolazi kao totalni kontrast prethodnom „Wish You Were Here“, koji je prožet toplinom i melanholijom. Pjesme su duge, ali za razliku od slučaja sa „Atom Heart Mother“, imaju svoj tok koji vodi do krajnje destinacije. Iako je album većinski Watersov projekt, David Gilmour dominira na gitari, kojom podiže mračno raspoloženje koje prevladava. Album leži na raspoloženju, nihilističkim tekstovima i Gilmourovoj gitari, koja ga čini ugodnim za slušanje. Turneja ovog albuma je bila propraćena raznim rekvizitima, od kojih je i famozni balon svinje Algie, koja je Pink Floydu donijela ogroman publicitet.

„The Wall“ (1979)

Album „The Wall“ je zlatno dostignuće Rogera Watersa. Ovaj dupli album prati priču rock zvijezde Pink, njegov uspon i pad, te njegovu izolaciju gradnjom zida oko sebe. Album je inspirisan Watersovim ličnim iskustvima i iskustvima onih kojima je bio okružen. Zid raste sa rastom Pinkovih životnih problema i njegovom nemogućnošću da se sa njima nosi. Uvod „In the Flesh?“ pruža  slušatelju dobrodošlicu na Pinkov koncert, zatim prelazi na uspomene iz djetinjstva, gdje se osvrće na smrt oca – koji je kao i Watersov poginuo na bojištu, na „Another Brick in the Wall pt. 1“, majčinsku preveliku brižnost „Mother“ i dok slušatelj dođe do kraja prvog albuma i pjesme „Goodbye Cruel World“, Pink je već izgradio svoj zid oko sebe u kojem je zatočen usred mentalnog sloma. Na drugom albumu Pink koristi narkotike da bi bio u stanju da nastupa – „Comfortably Numb“, te postaje fašistički diktator. Na kraju se suočava sa sobom i svojim problemima – „The Trial“ i zid oko njega se ruši. Album je kasnije pretvoren i u istoimeni film Alana Parkera u kojem je učestvovao i Bob Geldof. Prodan u više od 20 miliona primjeraka, lansirao je najveći Pink Floydov singl „Another Brick in the Wall pt. 2“.

„The Final Cut“ (1983)

Ovaj album nastavlja autobiografijsku priču Watersa započetu na albumu „The Wall“. Waters se fokusira na svoju bol prouzrokovanu gubitkom oca u Drugom svjetskom ratu, tačnije na Falklandski rat i uspješno povezuje svoju ogorčenost i bijes sa muzikom. Ovaj album zahtijeva potpunu posvećenost i koncentraciju pri slušanju, budući da stalno mijenja dinamičnost, te je prožet raznim efektima koji dodaju teksturu albumu kakvu je Pink Floyd imao ranijih godina. Album prati priču i nema naročito neke pjesme koje se ističu iz cjeline. Uprkos tome, „The Final Cut“ je jedan od kvalitetnijih Pink Floyd projekata.

„A Momentary Lapse of Reason“ (1987)

Nakon tri godine, za koje su sva četiri člana benda bili fokusirani na solo projekte, Waters je odlučio da napusti i raspusti bend, međutim, to nije išlo po planu. David Gilmour i Nick Mason su odlučili da nastave bez njega. Uslijedio je turbulentan period pun nesuglasica, ali su se na kraju dogovorili da Waters nastupa sa svojim pjesmama zasebno, dok će Gilmour i Mason raditi na snimanju i nastupima kao Pink Floyd sa klavijaturistom Rickom Wrightom. Ono što je proizašlo iz toga je album „A Momentary Lapse of Reason“, koji je bio dokaz da se Pink Floyd može nastaviti i bez Watersa. Album dominantno leži na instrumentali i atmosferičnom zvuku po kojem je bend prepoznatljiv, sa Gilmourovim solažama u prvom planu. Turneja ovog albuma, iz koje će nastati live „Delicate Sound of Thunder“ (koji će postati prvi album koji je pušten u svemiru na Sovjetsko-francuskoj Soyuz-7 misiji) je bila najuspješnija i najduža turneja benda. Kroz četiri godine i 200 nastupa, više od pet miliona fanova je uživalo u čaroliji Pink Floyda.

„The Division Bell“ (1994)

Sličan uspjeh se nastavio i sa albumom i turnejom „The Division Bell“, kojim je Gilmour pokazao svoju stranu kreativnosti. Zajedno sa suprugom Polly Samson, koja je spisateljica, napisao je pjesme koje su usmjerene ka Watersu – „Lost for Words“ i „A Great Day for Freedom“, koje govore o rušenju zida, iako je u pitanju bio Berlinski zid i pad komunizma, sugestija je ipak tu. Možda više uočiva na pjesmama „What Do You Want From Me“ i „Poles Apart“ koje ukazuju na distinkciju između „ja“ i „ti“ koja je i glavna tema ovog albuma. Iz muzičkog aspekta, Gilmour, Mason i Wright su se vratili na sporiji tempo i solaže. Nakon albuma „The Divison Bell“ bend je odlučio da stane sa studijskim albumima. 2005. godine, na nagovor Boba Geldofa, Pink Floyd je nastupao uživo – Live 8 (u čast dvadeset godina Live Aid-a), gdje im je se pridružio i Roger Waters. Tu su se po zadnji put zagrlili na bini.

„The Endless River“ (2014)

Na pjesmi „High Hopes“ sa prethodnog albuma „The Division Bell“,  Gilmour pjeva o rijeci koja teče u nedogled – odakle i potiče ime ovog albuma. Sastavljen većinski od snimaka za vrijeme rada na albumu „Division Bell“, album „The Endless River“ je nastao kolaboracijom Gilmoura, Nicka Masona, Youtha, Andy Jacksona i Phila Manzanera. Dva preostala člana Pink Floyda se dotiču smrtnosti na pjesmi „Louder Than Words“, jedinoj koja sadrži tekst na ovom albumu. Pjesma je prožeta motivima iz pjesama „Welcome to the Machine“, „Shine on You Crazy Diamond“ i elementima albuma „Atom Heart Mother“, pa tako kreira dojam osvrtanja na prošlost. „The Endless River“ nije bio riskantan poduhvat za kultni bend. Povratak sa pjesama koje su bile fokusirane na tekst nazad na instrumentale podsjeća na prvobitnu eru Floyda koji je bio fokusiran na ambijentalnu muziku. Gilmour i Mason su rekli svoje posljednje zbogom albumom koji je u isto vrijeme i oda i elegija njihovoj karijeri.