Dire Straits je jedan od nekolicine rock bendova koji su uspjeli da se probiju na scenu u vrijeme kada je prevladavao punk i disko. Tekstovi koji su bili introspektivnog karaktera u kombinaciji sa zvucima gitare i bubnjeva koji kao da su sa drugog svijeta, bili su ono što je dalo originalnost ovom bendu u odnosu na druge rock bendove osamdesetih. Predvođeni Markom Knopflerom, koji je bio i pjevač i gitarista, čistim zvukom gitare i melodijom bili su direktan kontrast punk rocku koji je prevladavao u Londonu.

Mark Knopfler je inspiraciju za gitaru pronašao u Lead Bellyu, Jamesu Burtonu i Chetu Atkinsu, dok je za pisanje tekstova za uzora imao Boba Dylana. Bend je oformljen 1977. i sačinjavali su ga – Mark Knopfler, njegov mlađi brat David koji je bio ritam gitara, basista John Illsley, te bubnjar Pick Withers. Njihov prepoznatljivi zvuk je bio već prisutan na prvom hit singlu iz 1978. „Sultans Of Swing“, koji u prvi mah nije dostigao veliki uspjeh na britanskim top listama, ali do kraja godine je zacrtao svoje redovno mjesto na radio stanicama.

Dire Straits (1978)

Dire Straitsov minimalistički pristup pub rocku je već bio iskristaliziran prije objave istoimenog albuma prvijenca. Sa Knopflerovom gitarom u prvom planu, album je sačinjen od bluesy pjesama. Dok su odlučili zadržati duh pub rocka i benda koji svira po barovima („Sultans of Swing“ je očigledan testament tome) muzički su uveliko nadmašili jednostavne svirače, blagim kombinacijama jazz nota i countryja. Inspiracija koju je Knopfler pronašao u Dylanu je i više nego prisutna na albumu, sa lirskim slikama koje upotpunjuju maglovitu, opuštenu atmosferu. Kao album prvijenac, vrhunske je kvalitete, koju je bilo teško nadmašiti kroz kasniju karijeru.

Communiqué (1979)

Album koji je stigao devet mjeseci kasnije nakon prvog albuma koji je dostigao veliki uspjeh, zvučao je kao kopija prethodnog, nastala veoma užurbano. Knopfler je već dobro utvrdio svoj prepoznatljivi zvuk, koji je većinski zasnovan na J.J. Cale-u i njegovom opuštenom, bluzerskom načinu sviranja i to se znatnije osjeti na ovom albumu. Dok je pjesma „Lady Writer“ imala nešto veću popularnost od ostalih sa albuma, nije mogla parirati popularnosti „Sultans of Swing“. Album je odlično primljen od strane Dire Straits obožavatelja, ali u očima kritičara nije prošao dobro kao prethodni.

Making Movies (1980)

Bez druge gitare, Davida Knopflera, bend je odlučio da se odmakne od svojih početnih rock korijena u jazz varijante country rocka i folk rocka, gdje je fokus bio uglavnom na pjevanju. To je naravno pokrenulo nove ambicije u Marku Knopfleru kao tekstopiscu, što je na ovom albumu i primjetno. Usavršio je svoje sposobnosti i rezultat toga su pjesme „Tunnel of Love“, „Romeo and Juliet“ i  „Skateaway“. Iako album završava na nešto slabijoj noti sa pjesmom „Les Boys“, kao cjelina je i više nego solidan i ocjenjen je kao jedan od boljih iz kataloga Dire Straitsa.

Love Over Gold (1982)

Sa novim ritam gitaristom bend je krenuo u eksploraciju zvuka, a i ambicija na albumu „Love Over Gold„. Album se sastoji od samo pet pjesama i u jednu ruku je bendov pokušaj prog rocka. Dok pjesmom koja traje 14 minuta „Telegraph Road“, Mark Knopfler uspješno drži pažnju slušatelja sve do samoga kraja, druge instrumentale se ne mogu staviti u istu korpu sa prethodnim blues rock pjesmama, što ovaj album čini nešto slabije prihvaćenim u odnosu na ostale.

Brothers in Arms (1985)

Dire Straitsi su atmosferični jazz rock sa prethodnog albuma „Love Over Gold“ pretočili u pop, što je rezultiralo eksplozivnim uspjehom ploče „Brother sin Arms“. Potpomognuti singlom „Money for Nothing“, koji je imao animirani spot i Knopflerovim novostečenom komponiranju prateći pop formulu, nastao je jedan od najboljih riffova ikad napisanih u rock muzici. Pjesme „Walk of Life“, „So Far Away“ i „Why Worry“ su također biseri sa albuma. Dire Straitsi prije ovog albuma nisu bili usmjereni ka pop muzici, ali im je ova promjena dobro došla. Iako nisu zadržali taj kontinuitet na svim pjesmama album „Brother sin Arms“ je zasigurno najuspješniji i najbolji album, koji se definitivno ističe od drugih u njihovoj diskografiji.

On Every Street (1991)

Bilo je potrebno više od šest godina da se napiše nešto što je moglo da proprati ogromni uspjeh albuma „Brothers In Arms“, ali Knopfler je uspio ispuniti zadatak. Album „On Every Street“ je prodat u milionima primjeraka širom svijeta, a Mark Knopfler je ostao kvalitetan gitarista sa primjesama bluesa – „Fade To Black“, rockabillya – „The Bug“, te folka – „Iron Hand“. Iako je album imao veliku popularnost na svim rock radio stanicama, najveći odjek je imala pjesma „Heavy Fuel“. Uprkos svemu tome, fanovi su i dalje nastavili da dolaze na koncerte da čuju stare hitove kao „Sultans of Swing“.