Umor: “Publika nema kulturu slušanja i odlaženja na koncerte”

Umor 01Bend Umor upravo se vratio s europske turneje. Svirali su u Češkoj, Austriji, Njemačkoj i Belgiji, proveli više od dva tjedna na putu, a vrhunac je bila svirka u zagrebačkoj Močvari, na domaćem terenu. Nekoliko dana prije polaska na turneju izdali su i novi album “Held Us Silent For A Moment”, skoro tri godine nakon albuma “Pralayaah”. Momci iz Umora pojavili su se i u rockumentarcu Matije Trupinovića “Sonic Doom: The Movie” koji je objavljen na YouTube kanalu, gdje je prikazana zajednička turneja bendova Umor i Cojones. Sve to bio je sasvim dovoljan povod za razgovor s Branimirom, Sanjinom i Tončijem.

BR: Proljetnu turneju završili ste u zagrebačkoj Močvari. Kakva je bila atmosfera na domaćem tlu? Kakva je domaća publika u usporedbi s češkom, austrijskom, njemačkom i belgijskom?

Tonči: Atmosfera je izostala. Publika nema kulturu slušanja i odlaženja na koncerte.

Sanjin: Atmosfera na domaćem tlu nije bila očekivana, po mom mišljenju iz dva razloga: prvi je što je koncert bio u nedjelju, ali više zbog drugog razloga, a to je obilna kiša zbog koje je dosta ljudi odlučilo ostat doma. Nekako je domaća publika najsličnija češkoj; u Njemačkoj, Austriji i Belgiji ljudi dolaze na koncerte i slušaju bendove, kupuju majice, ploče, CD-ove…

Branimir: Rekao bih da u HR ljudi više vole druženje, cugu i izlazak, nego što pokazuju interes za bendove koji sviraju. Rijetko se desi da netko ode na koncert da bi otkrio bend, ili se iznenadio, većinom sjede doma, upijaju glazbu iz drugih izvora pa tek onda odlaze na koncerte da bi te bendove vidjeli. Nemaju baš naviku odlazit na koncerte da bi vidjeli neki bend “na neviđeno”. Svugdje smo vani prodavali ploče, čak i tamo gdje nije bilo puno posjetitelja. Kod nas će prvo prigovarat jer je karta 25kn pa da je pivo 14kn, a to da bend ima majice i ploče, to će izignorirat.

Umor 02BR: Kakvi su općenito dojmovi s turneje? Kako je bilo svirati doslovno dan za danom, bez odmora?

Tonči: Moglo je biti bolje da smo radili s boljim ljudima, ali sve u svemu super.

Sanjin: Ova turneja nije bilo toliko dobra koliko ostale, ali nije bila ni loša. Neke koncerte smo možda radili s krivim ljudima, a za druge nismo mogli odabrati bolje. Al sve u svemu, odličan provod. Sviranje dan za danom meni osobno nije bio problem, prebrzo je sve to prošlo, šteta što mora nekad prestat.

Branimir: Svaki dan je drugačiji tako da na neki način i nema zamora od ponavljanja. Dojmovi su pozitivni, možda sad kad je prošlo malo vremena je lakše napraviti neki presjek što se događalo. Bio je to korak unaprijed, čudan, ali opet unaprijed. Dobili smo pozive za nekoliko festivala u Njemačkoj za jesen, tako da definitivno ovaj tour ima pozitivan predznak.

BR: U rockumentarcu “Sonic Doom: The Movie” Umor se (uz Cojones) pojavio u glavnoj ulozi. Budući da film pokriva vašu prijašnju europsku turneju, što se u međuvremenu promijenilo, što ste naučili?

Tonči: Puno je lakše. Gotovo da i nema nepoznanica i stresa.

Branimir: Lakše je detektirati probleme u startu, no to ne znači da ih se može izbjeći, pogotovo ako se želi svirati svaki dan, treba progutati svašta i bit spreman na neke rizike. Neki promotori su u međuvremenu postali “jači”, popularniji, ili što već, pa je onda možda malo lakše neke dobre koncerte održati.

BR: Kad sa strane gledamo ta bendovska putovanja, izgledaju jako zabavno, kao da se svaki trenutak događa nešto zanimljivo. No je li to baš tako? Kako funkcionirate ‘na točkovima’?

Tonči: Ja vozim (ili spavam).

Sanjin: U kombiju se uglavnom ništa ne događa. Obično Tonči vozi, mi ostali pokušavamo odspavat malo. Ponekad atmosfera malo živne kad Brane pusti Brkove, ali to je to. Događaji počnu kad stignemo na odredište, upoznajemo se s ljudima, ponekad stignemo prošetat i vidjet mjesto u kojem sviramo. Zatim tonska proba (postavljanje stagea) pa čekanje da ljudi dođu. Potom koncert pa druženje s ljudima (kako gdje) i fešta počinje…

Branimir: Najmirnije je nakon dobrog koncerta. Onda svi šute ili spavaju u kombiju drugi dan, haha… Poslije slabijih gigova analize traju po cijele dane, onda krene neka zezancija na tu temu i opet se sve vrati na početak, kad se dođe na drugo mjesto, drugi koncert… Svaki trenutak je na neki način zanimljiv, putovanja su možda najdosadnija, jer traju satima, samo autoceste, znakovi, benzinske, wc-i….

BR: U čemu se sve razlikuje ova turneja od one koju smo vidjeli u “Sonic Doom: The Movie”?

Tonči: Nema razlike.

Sanjin: Pa nema puno razlike. Možda u atmosferi…

Branimir: To je to.

BR: S obzirom da ste proputovali dobar dio Europe zanima nas koje je najbolje pivo koje ste probali na svojim turnejama?

Umor 03Tonči: Chimay Blue, Duvel, Paulaner.

Sanjin: Meni osobno više-manje sve belgijske i bavarske pive. Ne može se tu puno fulat…

Branimir: Belgija. Njih trojica su kupili dvoja velika kolica iz supermarketa raznih belgijskih piva za ponijet kući. Mislim da ne postoji ništa slično belgijskom pivu, to je svijet za sebe!

BR: Što biste izdvojili kao ključnu razliku između albuma “Held Us Silent For A Moment” i “Pralayaah”?

Tonči: Oba su rezultat trenutnih osjećaja i raspoloženja svakog od nas tijekom stvaranja. Razlika je u tome.

Sanjin: Album “Held Us Silent For A Moment” smo stvarali po nekom planu pa mislim da je zreliji i definiraniji.

Branimir: Hm, ne znam kako bih odgovorio na ovo… Uvijek je zadnji album nekako najaktualniji, ipak smo te pjesme radili u zadnjih godinu dana, možda je nešto jednostavniji nego “Pralayaah”, u muzičkom smislu, ali mi se čini da je aranžmanski nekako zreliji i kompletniji. Znali smo što smo htjeli reći i postići i mislim da smo s “Held Us…” to uspjeli. Nema toliko efekata – dileja, fejzera, gluposti, više je straightforward gitara + pojačalo album, tu i tamo neki ukras, ali nikakvo pretjerivanje. Rekao bih da na ovom albumu ima više riffova, a manje muškog plakanja!

BR: Vaša glazba, ali i nastupi (prije svega zahvaljujući Goranovom doom držanju) obiluju nekim sveobuhvatnim crnilom. Ipak, postoji li neka pjesma, pa makar bila i guilty pleasure, uz koju pjevušite radosno?

Tonči: Pjesme su dio nas. Ne čine nas tužnima ili nas obuhvaćaju crnilom. Možda podsjete na prošla vremena. Mene raduje sviranje s dečkima. Da nije tako ne bi to radili. Često se naježim kada svi “kliknemo” zajedno i to je super. Većina za taj osjećaj mora čekati.

Sanjin: Katkada si pjevušim melodiju pjesme “I Am The Sun” po cijeli dan, al stvarna euforija me hvata kada sviramo “Exposure”, nebitno je li to u garaži ili pred ljudima.

Branimir: Nisam percipirao kao neko crnilo. Doduše sigurno nije mjuza za tulume ili sviranje uz akustaru, atmosfera je na prvom mjestu pa onda sve drugo, a sad kako tko tumači, to je na ljudima.

BR: Stoner rock i doom domaća scena nepravedno je zapostavljena u medijima, no daleko je od toga da se ništa ne događa. Pratite li vi taj dio domaće scene? Koje biste regionalne bendove izdvojili kao one kojima treba dati priliku i pod svaku cijenu ih poslušati?

Tonči: Cojones.

Branimir: She Loves Pablo je također dobar bend, kao i Stonebride. Ja osobno nisam fan stoner rocka, žanr je dosta generičan i previše je bendova koji zvuče ko neka pjesma od Kyussa pa pokušavam ignorirati taj žanr. Zanimljivi su mi bendovi koji uspijevaju nekako ispast iz tih kalupa.

BR: Kakav je odnos medija prema rock izvođačima u državama u kojima ste do sada svirali u odnosu na naše medije koji prostor daju uglavnom nekim drugim vrstama glazbe i najčešće uvijek istim izvođačima?

Tonči: Sve je to isto. Svi žele novac. Underground portali ovdje, kao i van države, rade to puno bolje i iskrenije.

Branimir: Ne pratim medije zbog točno toga što ste naveli u zadnjem dijelu rečenice :)

Ostavite komentar: