Točno ono što smo tražili – Fink u zagrebačkoj Močvari

Foto: arhiva

Kratko ispreplitanje puteva mnogobrojnih hodočasnika koji su jučer navratili u  zagrebačku Močvaru uzrokovalo je jedan prirodni i opušteni klik između gospodina poznatog kao Fink i velikog broja okupljenih. Koncert je Fin Greenall opisao kao jedan od onih intimnijih koji zbog toga budu posebni.

Kao i prethodnih večeri u Beogradu i Novom Sadu, izmjenjivale su se pjesme s novog albuma “Resurgam” sa starijima. Već sam ulazak u prostor koncertne dvorane djelovao je kao lagani sedativ, uzrokovao opuštanje mišića i smirivanje misli. Ponekad se dogodi takvo što, da osobe na pozornici funkcioniraju vitalno i uigrano, bez poteškoća prenoseći svoju dinamiku u publiku te se stvori dojam prisnosti i familijarnosti, kako je to jučer izveo Fink s četiri odlična popratna glazbenika. Sam izmjenjujući gitare i povremeno sjedajući za klavijature, bez imalo je napora dostavio materijale s novog albuma i koje još nismo čuli uživo. Vjerojatno bi se većina jučerašnjih posjetitelja složila da je to učinio i bolje nego na albumu. Recepturom su slijedile prethodne nastupe u regiji pa smo tako s novog albuma čuli, primjerice, “Day 22“, naslovnu “Resurgam” i “This isn’t a mistake“. “Not everything was better in the past“, također s albuma “Resurgam”, zvučala je uživo upravo onako kako je obećavala da hoće kod preslušavanja albuma. Esencija Finka koncentrirana u jednu pjesmu!

Ne čudi, doduše, da su najdulji aplauzi prethodili i ispraćali pjesme poput “Perfect darkness” sa starijih albuma. Vjerojatno je najbolji prijem imala “Looking too closely” za koju je Greenall rekao kako se sjeća da ju je svirao i za zadnjeg posjeta Zagrebu. Dodao je kako uživaju izvodeći je te kako u njoj svaki puta pronađu nešto novo, a reakcija publike na nju bila je vrlo topla i iskrena. Uzvici podrške i dugačak pljesak pratili su gotovo svaku izvedbu večeri.

Slušati Fink uživo znači doživjeti tamne tonove njegovog glasa intenzivnije, blusey dimenzije pjesama koje se ponekad izgube u studijskim verzijama su istaknutije, a jednostavnost i vještina kojom ovi glazbenici pretvore pozornicu u svoj prostor te kreiraju koheziju s okupljenima u dvorani omogućuje istovremeno kolektivno i osobno iskustvo glazbe.

Uz izraze žalosti što mora najaviti zadnju pjesmu te riječi We’ve come a long way, and I’m sure you have too najavio je pjesmu “Pilgrim“. No, nismo ostali bez bisa pa je tako završna pjesma na kraju postala “This is the thing“. Bez nje ionako ne bismo pustili jučerašnje društvo kući.

Tijekom cijele večeri vladala je potpuno opuštena i ugodna atmosfera. Puno je pomogla i odlična organizacija prostora u kombinaciji s dobro razrađenim osvjetljenjem i light showom. Odnosno, sve pohvale Žednom uhu i ovoga puta! Na licima svih okupljenih iščitavala se ona blažena opijenost, ali ne u smislu tupila i nesvjesnosti, već aktivno slušanje i upijanje. Nije pretjerano reći da su lica koja su napuštala Močvaru sinoć bila ozarena.

Ostavite komentar: