Tandem u zagrebačkom Lisinskom: Tragovi u sjeti ili što je Predin bez Dedića (i obrnuto)

Zoran Predin / foto: arhiva

Balkanrock je još ljetos na Špancirfestu upoznao tandem koji čine Zoran Predin i Matija Dedić i zaključio da želi još. I nismo iznevjereni, dobili smo upravo to što smo tražili na koncertu “Tragovi u sjeti 1+2” u Lisinskom u Zagrebu.

Suradnja Predin-Dedić seže do ere nezamjenjivog Arsena Dedića, a sada se nastavlja kroz dva zajednička albuma Predina i Matije Dedića. Večer je nosila naziv dvaju albuma, a kapaciteti dvorane bili su ispunjeni do zadnjeg sjedala. Veliki hitovi koji su izvedeni, što autorskih pjesama, što prerada dobro poznatih evergreena ovih područja, odabrani su tako da je publika znala gotovo svaku riječ. Osim možda pokoje slovenske.

Matija Dedić zauzeo je svoje mjesto za klavirom, mjesto koje mu neosporivo odgovara kao saliveno, dok je Predin u ruke uzeo mikrofon. Uz njih je na klavijaturama odličan bio Danilo Ženko, a prateći vokali predstavljeni su nam kao Julija Vedlin, Anja Klarič i Sara Ritonija. I već na samom početku su izvukli asa s pjesmom “Te noći kad umrem“, za koju je Predin rekao da žali što je nije sam napisao. U nastavku obrada stigla je, naravno, “Budi moja voda“, za koju se nadamo da će je čuti svaki ljubitelj Laufera i, naravno, Urbana. Specifičan vokal koji resi original ponekad proguta pjesmu i njezinu poetičnost koja je sinoć izvučena. Ne možemo sa sigurnošću reći u kojoj mjeri je publika bila opuštena i jesu li svi i prepunoj dvorani uživali u večeri, no malo tko je mogao odoljeti Predinovom humoru dok je najavljivao pjesme poput “Kose boje srebra” koja je uslijedila. Zna ovaj stari majstor pozornice u kojoj mjeri publika podnosi sjetu te kada je potreban komični odušak.

Na repertoaru se, naravno, našla i pjesma Predinovog benda Lačni Franz Čakaj me“, doduše u nježnijem, laganijem aranžmanu, sličnijem Arsenovoj verziji. Svo vrijeme, taman kad biste pomislili da je karakter vokala preuzeo šou, a da savršenost pratnje zvuči gotovo snimljeno, Dedić bi upao s nekom vratolomijom od koje bi čeljusti popadale na pod. I da, doduše, bilo ga je nešto manje nego smo se nadali, večer je bila prilagođenija starijim posjetiteljima i široj publici, ali nemoguće je ne primijetiti kako je svaki razgovor ovog pijanista s instrumentom jedinstven doživljaj. Nema tu patetike, samo čisti užitak. Čak i ako je jazza bilo u znatno manjoj mjeri od popičnih napjeva.

A našlo se tu i još mnogo obrada uz koje je publika lagano pjevušila, kao i laganih migova Arsenu. Njegova “Nježne godine“, pa Balaševićeva “Priča o Vasi Ladačkom” i “Magla” Josipe Lisac. Za svaku je teže vjerovati da je može izvesti itko do originalnih izvođača nego za prethodnu. A ipak, čak su i oni rijetko u pratnji tako virtuoznog pijanista kakav Matija, nesumnjivo, jest. Odmaka, istina, od nastupa ovog Špancira nije bilo u većoj mjeri. Izuzev, možda, nešto manje igranja sa instrumentom te novog društva na pozornici. Ali zato su prisutni uživali u onoj laganoj, bestežinskoj atmosferi ljetne terase sa laganim povjetarcem, kojoj nedostaju sve brige, a obiluje dobrom glazbom. Bajagina “Zažmuri“, Oliverov “Moj galebe” i Vajtina “Azra” doprinijeli su tom doživljaju.

Predin kao da je najviše uživao i dao se u “Što bi mi bez nas“, ali čini nam se da ga tu ostatak postave nije pretjerano pratio. S druge strane,”Ti si mi u krvi” je bacila prisutne u kolektivni trans. Nakon prvog silaska s pozornice vraćanje je popraćeno riječima “ovome smo se i nadali, pa smo pripremili još par”. A tih par bile su “Jesen u meni” i “Adio“. Potonja je zavarala dio publike, jer su se neki lagano počeli primicati izlazu. No dugačak pljesak dozvao je i drugi bis. Dvosatni koncert završen je uz “Pegasto dekle“, još jednu od suradnji koju je tvorio i Arsen. Njegova je sveprisutnost zapanjujuća u cijeloj popularnoj kulturi, nadasve glazbenoj sceni, a ovdje se to samo još naglašenije isticalo.

Uz zajedničko pjevanje, stojeće ovacije i mnoštvo dobrih pjesama dočekali smo kraj ove večeri. Pa da odgovorimo i na pitanje iz naslova – Dedić i Predin čine simbiozu koja, iako ne možemo tvrditi da ne funkcionira odvojeno, zajedno sačinjava komadić prošlog vremena oživljenog i prezentiranog u aranžmanu koji nam objašnjava koliki je dio sadašnjosti sačinjen iz prošloga. Tu simbiozu svakako planiramo ponovno posjetiti čim nam se ukaže iduća prilika. I ponovno. I ponovno.

Ostavite komentar: