Šta muzičari slušaju: Zlatko Majšec (Mel Camino)

Mel camino

Zlatko Majšec, vokal, gitarist i kantautor, ispred velikogoričkog benda Mel Camino govori o albumima koje sluša u ove ljetnje dane:

„U pravilu slušam prilično raznoliku muziku (često međusobno nespojivu), a u zadnje mi vrijeme nekako najbolje odgovara snenija muzika. Valjda zbog omamljujućeg utjecaja ljeta. Moram priznati da jako rijetko preslušavam cijele albume. Kad se to dogodi znam da me bend zbilja opasno oduševljava.“

Uz opise albuma, o nekim se izvođačima „propjevalo“ i u obliku rimovane poezije.

LET 3 – Nečuveno (1997)

Još do relativno nedavno nisam imao potrebu slušati skoro pa ništa jer sam bio prilično zasićen repetitivnim preslušavanjima pjesama na miksanju našeg drugog albuma. U to je vrijeme mojim ušima bio neophodan ovaj album, a iz razloga što na njemu nije snimljeno baš ništa. Čak ni tišina. Sve što možete čuti na tom albumu produkt je vaše podsvijesti. Time dolazi do zanimljivog fenomena na koncertima grupe. Naime, kada „izvode“ pjesme s tog albuma u publici sasvim sigurno ne postoji niti dvoje ljudi koji čuju istu pjesmu.

Pink Floyd – The Division Bell (1994)

Ne znam je li ovo njihov najbolji album, ali uvijek mu se periodički vraćam baš nekako u ove ljetne dane kada mi najviše odgovara takav tip muzike. Slušanje Pink Floyda za mene je poput lahornog penjanja po čarobnom drvetu, bez straha da bi vas nekakav nenadan vjetar mogao zbaciti s grane. Naprosto, ako se to i dogodi, znaš da ćeš nekako uspjeti poletjeti uz pomoć svilenih zvukova koje čuješ. Kad sam prvi put sasvim slučajno (ili ne) dobio taj album u ruke imao sam 19 godina i slijedom ne odveć povoljnog razvoja okolnosti završio na odsluženju vojnog roka. U zimskim noćima u dugačkoj sobi koja je počinak pružala 40-orici ročnika i u kojoj je jedan prozor bio razbijen, taj album je bio prijekopotreban limb u kojem sam bezbrižno lebdio i bio manje ranjiv od imbecilnosti svakodnevnih sadržaja. Tu limbičku obranu od svega onog što me muči zadržao sam do današnjeg dana i ona je moj najčešći način pokušaja prolaska kroz the Wall.

Pink Floyd
Milovan svilom najfinijeg muzičkog tkanja
Upoznavao sam tajne bestežinskih stanja.
Kao u pjesmi čudesnih Floydovaca starih
Učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih.

Tame Impala – Lonerism (2012)

Jedan od onih bendova koji mi nije sjeo na prvu loptu, a obično se takvi najljepljivijim pipcima kasnije zakače za tebe i ne puštaju te. U zadnjih mjesec dana se doslovno drogiram tim albumom koji me svojom maštovitom psihodelijom tako lijepo odvodi na neka druga mjesta, uključujući i odlazak na spavanje. Zbog dosta specifičnog vokala neke riječi baš i ne razumijem (prelijen sam ići tražiti lyricse), ali ono što mi je razumljivo uglavnom mi se sviđa. Moj prijatelj Mac kaže: „Prvo se zaljubiš u muziku, tek onda dođe tekst“.

Dead can dance – Dead can dance (1984)

Za mene je muzika koju radi dvojac Perry/Gerrard svojevrsna crkva s nekog drugog svijeta koju doista rado posjećujem i u kojoj osjećam neku uzvišenu povezanost sa samim sobom, drugima i kozmosom. Onu vrstu povezanosti o kojoj ti je uvijek pomalo neugodno govoriti pred ljudima jer te najčešće gledaju onim pogledom “što sad ovaj čudak tu izmišlja i laže“. Što bi moj prijatelj Veljo rekao: „Jeb.. tulum poslije kojeg te nije sram.“

Dead Can Dance
Vode te u neslućene dubine
Kralj i kraljica uzvišene tmine.
Toliko je jaka privlačnost njihovog svijeta
Slušat bilo što poslije njih, čovjeku zasmeta.

Ti – još nepoznato ime albuma (barem koliko je meni poznato)

Da ništa osim pjesme „Koliko dana“ ne bude na albumu ja bih ga slušao na repeat i ne bih žalio što nema i drugih tonskih zapisa. Ne stvarno, tako lijep, topao zvuk gitare nisam već dugo čuo. Cijeli taj minimalistički pristup simpatičnog dvojca mi je skroz zarazan. Fenomenalno. Zbilja s nestrpljenjem očekujem prvijenac benda.

Petrol
Nadasve opojan zvuk modernog doba
Da ih dostigne pa tko ne bi da proba.
Proglasili fajrunat već poslije drugog albuma
Muzičku cestu sad „Ti“ vozi(š) ispod novih guma.

Ostavite komentar: