Šta muzičari slušaju: Tena Rak (ŠećeЯ)


Multiinstumentalistica Tena Rak posvetila se svom solo projektu ŠećeЯ, a verovatno ju najbolje znate kao bubnjarku benda Vlasta Popić. Za Šta muzičari slušaju izdvojila je nekoliko albuma koji su ju oblikovali.

Tena naglašava: “Ljudi i glazba koji su me itekako oblikovali su oni s kojima sam najviše surađivala i čije sam koncerte u Zagrebu najviše pohodila, ali sam se odlučila posvetiti djetinjstvu i nekom, ajmo reć, razvoju.”

Gorillaz – Gorillaz (2001)

Ovaj album sam otkrila toliko rano u životu da jedino čega se sjećam su neprekidni sati igranja na kompjutoru (to je onaj moderan roditeljski pristup kako osigurati malo mira u kući) i ovaj album Gorillaza u pozadini. Bio je na CD-u i na repeatu. Ne sjećam se kako se našao u CD playeru. Sviđa mi se taj razigrani šaroliki pristup s notom mračnjaka tokom cijelog albuma. Općenito volim svestranost Damona Albarna, a od tad sam i zaljubljena u njegov glas.

Nirvana – Nevermind (1991)

U petom, šestom razredu osnovne (rane dvijetisućite) sam se prvi put zapitala zbog čega neke učiteljice ne znaju odgovoriti na određena pitanja, pa onda još svale krivicu na tebe da šta to uopće pitaš. Isto tad sam se počela pitati ima li Boga, do tad sam nedvojbeno vjerovala da ga ima. Sva ta propovijedanja su mi počela jako ići na živce. Tad sam imala frendicu također buntovnicu, kojoj bi nakon škole skupa otišle doma, skakale po krevetu i slušale ovaj album od Nirvane. Najdraža stvar nam je bila “Territorial Pissings”. Nakon toga bi slijedila doza Offspringa, a na kraju bi se opuštale uz novoizašli Shakirin album.

Hladno Pivo – Pobjeda (1999)

Ovaj album otkrila mi je simpatija na maturalcu na kraju 7. razreda osnovne. Mile Kekin mi je tim albumom udahnuo nadu prema domaćoj glazbi i ideju kako se zanimljive stvari koje vidimo oko sebe mogu baš zgodno opisati i naškim jezikom, bez da zvuče loše jer nisu na engleskom. Plus, nisam bila osoba od knjiga pa su mi ove priče zadovoljavale tu pubertetsku potrebu za maštaranjem. Predobro pankerski uobličene priče o lutkama na napuhavanje, štovanju Tita, debelima ljeti, čovjeku koji brije da je Aleksandar Veliki, a apsolutni favorit mi je najnabrijanija moguća pankerija za priču o ekipi koja se sastane u parku, ode na piće, plati i ode. Na tu se smijem naglas svaki put kad je čujem, a takav aranžman isklepati može samo Hladno Pivo (zauvijek u <3).

Placebo – Sleeping with Ghosts (2003)

Za mene se nova dimenzija glazbe dogodila pri završetku osnovne škole. Ovaj album nekako je preko starijih rodbinskih veza iz Zagreba došao do mog doma i maksimalno utjecao na mene. Nakon Placeba bilo mi je dobro samo ono što vuče na Placebo, uključujući i dečke sa ženskim glasovima. Ovaj album, obilježen najnježnijim disonancama koje izazivaju trnce po cijelom tijelu i Molkovim drhtavim zavlačenjem po nevjerojatnim lagama i najintimnijim temama, savršeno je sjeo u to neko razdoblje otkivanja vlastite seksualnosti i dubljih razina shvaćanja glazbe i sebe.

Lykke Li – Youth Novels (2008)

Nakon proživljavanja transcendentalnih muzičkih iskustava na kraju srednje škole s otkrićem velikog dijela srpske scene ukuljučujući Repetitor, Goribor i legendarne Jarbole, koji su mi uvelike pomaknuli putanju muzičkih afiniteta (a koje sam morala ugurati negdje jer mi nije dozvoljeno staviti 20 naj albuma već samo 7, a kronološki odgovaraju priči), pojavio se ni sama ne znam od kud ovaj album žene sa najslađim glasom na svijetu i predivnom intimnom pričom kroz pjesmuljke koji zalaze u neke krajeve unutarnjeg svijeta za koje niti nisam znala da postoje u meni. Otkriće ovog albuma bila je za mene neka vrsta povratka sebi. Kad god razmišljam o utjecajnim albumima sjetim se ovog kao jednog koji me definitivno najviše inspirirao za samostalno izražavanje kroz svoj solo projekt ŠećeЯ. Apsolutni favorit – “Dance, dance, dance”.

Arcade Fire – Funeral (2004)

Dolazak u Zagreb na fakultet otvorio mi je nove svjetove i popratio stvaranje nekih od najvećih prijateljstava, a posebno jedno koje traje još i danas. To divno žensko prijateljstvo donijelo mi je i ovaj album. Prvi taktovi prve pjesme vraćaju me u proljeće 2011. i lude dane ranostudentskog života koje su obilježila istraživanja granica međuljudskih odnosa i raznorazna iskušavanja života, onak kak to već bude u ranim dvadesetima. Mislim da ovaj album to dosta dobro prati.

Laka – Stvorenje (2010)

Šećer na kraju, najdraži i neponovljivi – Laka. Godine 2012. Vlasta Popić je svirala u Sarajevu, a priuštili smo si koji dan više za istraživanje grada. Na jednom od uličnih štandova našao se ovaj najčudniji album na svijetu, ujedno na jeziku koji razumijem u potpunosti, a s kojim se taj duo brata i sestre tako dobro igra da smo nakon samo nekoliko slušanja (nakon što smo izripali CD preko hotelskog računala i prebacili ga na mobitel kako bi ga mogli slušati gdje god išli) mjesecima nakon ponavljali te genijalne stihove. Uz to, aranžman ekipe koju je Laka okupio meni je pojam savršenog pop-rocka i svatko ko hoće raditi hitoidne singlove trebao bi se ugledati na njih. Da ne ispadne da ‘lažem ko pas’, stvarno ‘plačem kada gledam ljubavni film i kad režem luk’, ali i kad slušam ovaj album.

Ostavite komentar: