Šta muzičari slušaju: Shot i Remi (Elemental)

shot_remi

Mirela Priselac Remi i Luka Tralić Shot, pokretačke snage iza benda Elemental, otkrili su nam šta slušaju u poslednje vreme.

Shot:

EVERLAST – Love, War And The Ghost Of Whitey Ford (2008)

Uvijek se vraćam na ovaj album. To mi je jedan od vjerojatno najkompletnijih albuma koji sam slušao. Moram priznati da mi Everlast nije bio toliko fascinantan u devedesetima dok je žario i palio s House of Pain. Tek kada je ta faza završila, negdje tamo davno zarezao sam album “Whitey Ford Sings the Blues”. To je bilo interesantno. Kako nisam tip koji fanatično prati nekog izvođača nego slušam kako mi što podleti u player, totalno sam flipnuo kada sam se vratio na Everlastov album “Love, War And The Ghost Of Whitey Ford”. Izvrsno je dočarao tu neku white trash america spiku, glas malih ljudi. I volim takve albume na kojima svakim slušanjem otkrijem nešto novo! Najbolji primjer je pjesma “Letters Home from the Garden of Stone”. Slušao sam album više puta ali mi je ona uvijek prolazila negdje ispod radara. I onda jednom kad sam shvatio kontekst i snagu tog teksta, spoj zvučne slike koju je stvorio na njoj koja savršeno opisuje temu… uh… kakva pjesma… kakav album!

India.Arie – Voyage to India (2002)

Ova mala je napravila jedan sjajan album, a sve ostalo što je radila kao da je iz nekog drugog filma. Tipična američka pop priča – djevojka koju guraju roditelji da stvori slavu luta tražeći svoj stil koji bi mas-mediji progutali. U svemu tome, nakon pomalo obučavajućeg prvog albuma dogodi joj se ovaj, drugi po redu, i tu razvali. Nije mi jasno kako je moguće da na jednom mjestu toliko jakih pjesama, dubokih a istovremeno pitkih, stvori i nakon toga totalno sve usere… Niti jedan album kasnije nije joj bio spomena vrijedan. I pjesma “Good Man” koja je vrhunac albuma, koja drhti emocijama… razvaljotka!

Pink – Funhouse (2008)

E ovo je album zbog kojega me svi moji u bendu ubijaju od zajebavanja! Svima je to posprdno da ja volim ovaj album! Radi se o čistom mainstream pop albumu, ali tek nakon nekoliko slušanja otkriješ da ispod površine ima puno više od jednostavnih pjesmica. Kontekst je bio takav da je ona napisala pjesme za album u trenutku kada se rastala, pa je uplela u tekstove puno svojih nekih emocija, bjesova ili slomova. Ovako su se radili pop albumi prije tri-četiri desetljeća – ozbiljan tekst, slojeviti aranžman pakiran u pitku formu bez izmišljanja tople vode i produkcijskih trikova (okej, bar ne previše zabrijanih produkcijskih trikova!)

The Black Keys – El Camino (2011)

Ma što da kažem! Remi je isto sigurno navela ovaj album! Danger Mouse je producentski BOG! Ova dvojica sviraju fenomenalno! Treba znati tako jednostavno nešto odsvirati!

Tame Impala – Lonerism (2012)

Ovo sam tek sad nedavno ubrao. Inače volim produkciju Dave Friedmana i sve što on takne negdje se kreće u istom soundu koji mi se sviđa, ali Tame Impala mi ima nešto još više i bolje, nešto blesavo i uvrnuto što Friedmanovi najveći puleni Flaming Lips i Mercury Rev više nemaju. Super album!

General Elektriks – Parker Street (2011)

Ovaj sam bend ubrao kada se njihov nastup s InMusic Festivala u Zagrebu emitirao na televiziji. Radiš nešto i u pozadini svira neka muzika. Ovog puta (za ne povjerovat!) s televizije. I sve više i više bacaš pogled na tv, sve manje radiš to nešto što bi trebao. Odmah sam se potrudio malo više saznati o čemu se tu zapravo radi i nabavio album “Parker Street”. Super mi je album! Interesantno što se zapravo iza imena benda krije samo jedan čovjek koji vodi cijelu priču. Lik je stvarno talent!

Remi:

Soundtrack Great Gatsby (2013)

Ima groznih pjesama gore, njih sam odmah izbacila (ove koje mi previše vuku na neki dance… Brrr…), ali zato ima nevjerojatnih bisera. Nisam još gledala film, ali me jako zanima kako su modernu produkciju upakirali uz radnju Gatsbyja!

The National – Trouble will find me (2013)

Prvo s čime sam se povezala na ovom albumu je naslov. Trouble always finds me, too, haha… Melankolinčni, pametni tekstovi razvaljuju, a jedna od najdražih gore mi je ‘Pink Rabbits’, a onda uleti ‘Don’t swallow the cap’ koja te odvede u neku laganu đuskicu i klimanje glavom.

The Heavy – The house that dirt built (2009)

Na ovaj sam album slučajno nabasala, tj. Privukla me njihova pjesma “How you like me now” pa sam preslušala cijeli album i zbilja mi je iznimno kompletan. Ima super rokalica, ima mirnih, tužnih pjesama za rezanje luka, ima poremećenih momenata… Po meni, sve ono što bi kompletan album trebao imati. Izdvajam još i pjesmu “Sixteen”. Jedino što ovaj bend ne smijete gledati u video izdanju jer su im spotovi low budget, a i oni povremeno izgledaju kao jazavci, ali zato je muzika mljac!

Ben Harper & Charlie Musselwhite – Get Up! (2013)

Veliki sam fan Bena Harpera tako da pozorno pratim sve što radim i s kime sve surađuje. Ovaj album mi nije sjeo na prvu (Osim pjesme “I don’t believe a word you say”), ali sam mu dala nekoliko šansi i sad ga često slušam. Prljavost bluesa i čistoća Harperovog glasa u gornjem registru ima nešto anđeosko u sebi, neku nepatvorenu patnju koja djeluje vrlo uvjerljivo.

The Black Keys – El Camino (2011)

Klasik! Klasik od prve do zadnje! Ne mogu prestati slušati ovaj album, koliko se god trudila i govorila si da prestanem. Da ga imam na vinilu, sigurna sam da bi igla urezala utore do granice neprepoznatljivosti. Ne mogu reći koliko volim The Black Keys. Za fanove rapa, preporučam i njihov projekt Blackroc koji je fenomenalan (pogotovo pjesma s Mos Defom).

Ostavite komentar: