Šta muzičari slušaju: Sergej Radan (Kobold)

Sergej RadanKobold je mladi thrash metal sastav sa područja Beograda koji je prošle godine objavio svoje debi EP izdanje “Madman’s Overture“. Bend trenutno piše novi LP i polako gradi svoje ime na domaćoj metal sceni. Izdvojili smo malo vremena sa bubnjarom sastava, Sergejem Radanom, koji je bio voljan da predstavi nekoliko albuma koji čine njegov muzički život živim.

Judas Priest – Stained Class (1978)

Iako moj prvi kontakt sa Priestom nije bio “Stained Class”, definitivno mi je album koji mi je najviše prirastao srcu i smatram ga magnum opusom ovog benda. Iskren da budem, nijanse su u pitanju u poređenju sa “Sad Wings of Destiny”. Prosto alfa i omega heavy metal žanra. Mislim da je svako u stanju da primjeti koliko je revolucionaran ovaj album. “Exciter” kao pjesma kamen temeljac za speed metal, “White Heat Red Hot” kao formula za Diamond Head i cijeli NWOBHM šmek, “Stained Class” za Iron Maiden, “Saints in Hell” za Mercyful Fate itd. Cjelokupni zvuk albuma je isto veoma žestok za 1978. godinu. Rifovi, aranžmani, solaže, sve je na mjestu. Maestralno izdanje Roba Halforda na vokalima, a još je na bubnjevima moj omiljeni bubnjar Judas Priesta, Les Binks. Suvišno je reći da je imao ogromni uticaj na moje sviranje. Nikad nije loše vrijeme za pustiti ovaj album i zanavijek će mi biti omiljeni album omiljenog benda.

Black Sabbath – Master of Reality (1971)

Kad već pominjem revolucionarnost, kako ovaj album da izostavim? Iako možda su revolucionarniji albumi “Black Sabbath” i “Paranoid”, smatram da su na ovom albumu nadmašili sami sebe. Nevjerovatno izdanje za 1971.godinu, uzimajući u obzir koliko je heavy zvuk, a i heavy riffovi. Ni dan danas niko ne može da kaže da “Children of the Grave” i “Into the Void” nisu heavy. Naravno, tu su još i Iommijevi instrumentali “Embryo” i “Orchid”, koji se uklapaju bez pomisli o tome da su suvišni. Bill Ward i Geezer Butler su ovaj album odsvirali sa toliko sklada i nadopunjavanja da je ritam sekcija bukvalno besprekorna. Zato me i naučio i malo više od samo sviranja bubnja. Bilo kako bilo, mnogo lijepih sjećanja vezujem za ovaj album. Uvijek prikladan i za opuštanje i za headbangovanje. Masterpiece of Reality!

Riot – The Privilege of Power (1990)

Ah, Riot, jedan od virtuoznijih bendova koji nikad nije bio dovoljno cijenjen. Opet, nijanse mi dijele ovaj album i kultni klasik “Thundersteel”. Atmosfera upotpunjena sa dijalozima i duvačkim orkestrom je veoma interesantna. Za instrumentalnu izvedbu nemam niti jednu zamjerku, ali izdvojio bih bubnjeve. Bobby Jarzombek, s moje tačke gledišta jedan od najboljih metal bubnjara, ovdje je pokidao. Prije svega je dokazao kako može da briljira i na jednostavnijim pjesmama kao što su “Metal Soldiers”, u poređenju sa ostatkom njegovog opusa, uključujući zavrzlame u njegovom prog projektu Spastic Ink. Svestrani virtuoz!

Razor – Evil Invaders (1985)

Da citiram Nešu Bombardera: “Razor je bio haos u ono vrijeme!”. Nego šta nego je bio haos. Sirovi, beskompromisni, in-your-face speed metal bez milosti I stajanja. Mene su već bila oduševila njihova prethodna izdanja “Armed and Dangerous” i “Executioner’s Song“, ali “Evil Invaders” prosto raznosi. Sijaset razaračkih rifova koje je izbacio Dave Carlo i Sheepdogov agresivni glas daju do znanja da sa ovim albumom nema zezanja. Produkcija nije jača strana, upeglanost na instrumentima nije savršena, ali čista energija čini ovaj album ovako moćnim. Kao što piše na poleđini albuma: “We spit on those who chose to pose and we thrash with all the rest.”

Speedtrap – Powerdose (2013)

Od novih metal izdanja, ovo je bila ljubav na prvi rif. Kad bi neko pitao kako bi neko danas odsvirao udžbenički primjer speed metala, sigurno bih odgovorio sa “Powerdose”. Stav, energija, zvuk, poruka – sve je tu. Bez imalo okolišanja i bez izmišljanja tople vode. Dosta ljudi bi se požalilo što nema inovacija ovdje, ali u ovakvom albumu, uopšte se ne radi o inovacijama, nego čistom rokanju i zabavi, nešto na šta je dosta bendova nove generacije zaboravilo.

Save

Save

Ostavite komentar: