Šta muzičari slušaju: Marko Jankek (Big Strip Gorila)

marko-jankek-big-strip-gorilaGitarist i vokal benda Big Strip Gorila, Marko Jankek Jenky odabrao je svoja četiri albuma. Big Strip Gorila je bend koji je svoju prvu pjesmu objavio 2013. godine, a svoj žanr nazivaju „zoo-rock“. Iza njih su nastupi na većim festivalima, a ovogodišnji singl “Bez treme” našao se na prvom mjestu ljestvice regionalnog MTV-a. Album prvijenac „Moment“ objavili su u petak, 28. listopada, a koncertna promocija istog zakazana je za 7. prosinca u zagrebačkoj Tvornici kulture.

„Ovo su albumi koje uvijek rado poslušam, do kojih sam došao vlastitom znatiželjom pa samim time možda kroje nešto posebnije mjesto u mojoj glazbenoj naobrazbi. Naravno, popis je mnogo veći, od A do Z, svi znamo klasike i legende, uz njih se odrasta, o tome ne treba više pisati. Neke albume s ovog popisa u zadnje vrijeme slušam najfrekventnije, dok je ploča jednog albuma s liste, nešto starijeg datuma, već dobro izlizana unazad nekoliko godina. Tko nije još čuo, neka osluhne, preporuka je svaki.”

The War on Drugs – „Lost in the Dream“ (2014)

The War on Drugs je bend koji sam slučajno otkrio dok sam pretraživao YouTube kanal radijske postaje KEXP, odnosno video sessione koje snimaju u svom studiju. Taj video, te četiri pjesme bile su dovoljne da se dobro zadubim u glazbu koju stvaraju. Njihov treći studijski album – „Lost in the Dream“ jedan je od ponajboljih glazbenih uradaka koji sam slušao u zadnjih par godina te LP koji sam dugo vremena tražio po muzičkim dućanima i jako ga priželjkivao. Detaljan i slojevit, s pjesmama koje gradirano, svakom sekundom postaju velike i sjajne; s jednostavnom ritam sekcijom, gdje bubanj i bass gitara pokazuju najljepšu stranu koju mogu odati, uz povremene promjene u harmoniji koje me uvijek „srežu“ svojom genijalnom promišljenošću. Veliku ulogu u atmosferi ima i glas Adama Granduciela, koji svojom bojom i izražajem neodoljivo podsjeća na glas jednog friškog nobelovca ;), ali naravno, time ne mislim na nekakav izlizani način kopiranja. Definitivno album koji često preporučim i nakon koje preporuke odgovor u većini slučajeva bude- „hvala na ovome.“ Jedan od albuma koji mi paše za svaku priliku i razna raspoloženja. Uz cjelokupan savršeno posložen album, ipak moram izdvojiti pjesmu „Suffering“, s predivnim gitarskim dionicama, konkretnom ritam sekcijom i klavirom. U toj pjesmi odsvirana je kratka dionica na saksofonu, pred kraj pjesme, samo par sekundi. Izniman detalj koji me uvijek strefi i iznova dođe kao iznenađenje.

Rhye – „Woman“ (2013)

Rhye – R&B dvojac iz Los Angelesa, koji je svojim prvim i zasada jedinim glazbenim uratkom uspio stvoriti veliku misteriju oko svog imena, zadobio je moju pažnju singlom „The Fall.“ Inače nisam gacao po lokvama R&B-a, ali ovaj album je ipak nešto drugačije, posebnije, s velikom dozom romantike. U većini prilika slušam ovaj album u kasniji sat, jednostavno mi više paše uz noć, uz mrak. Čitav album odiše plesnim ritmom, dosta sexy uz svu nježnost koju nudi. Zanimljivo je da vjerojatno nisam jedini, koji je slušajući pjesme s albuma „Woman“ zaključio kako ga krasi divan ženski vokal… Tu sam se gadno prevario, zavario sam te se iznenadio saznavši da se radi o muškom glasu. Doista volim ovaj album i vežem ga uz lijepe trenutke. Favorit – pjesma „3 Days.“ Ogromna preporuka!

Leonard Cohen – „Death of a Ladies Man“ (1977)

Najkontroverzniji album Leonarda Cohena, osmišljen i snimljen s drugačijim pristupom u stvaranju pjesama, s obzirom da je po prvi puta došlo do suradnje Leonarda Cohena s producentom Philom Spectorom. Uistinu velik odmak od njegovog ranijeg rada, po nekima na gore, dok se ja ne bih složio s time. Uz ovaj album sam prvi puta upoznao Cohena, kupivši ploču u Tratinskoj za svega par desetaka kuna. Meni jako drag i odličan album, s notom zaljubljenosti, ali i nevjere. U klasičnoj produkciji Spectora, 70-ih godina, nevjerojatno pretjeran u aranžmanima (uspoređujući s prijašnjim radovima Cohena), s previše reverba na sneru, ali ipak divan u svom završnom obliku. Album o životu, o ljubavi, temama koje uvijek žive i aktualne su, koje su delikatne i trebaju dobar oslonac. Cohen u svojim stihovima na ovom albumu nije toliko zatvoren u sebe, više je vulgaran, izravniji, ali opet maglovit, mističan i višeslojan, kakav je već desetljećima.

Mini Mansions – „The Great Pretenders“ (2015)

Mini Mansions (Zach Dawes, Tyler Parkford, Michael Shuman) je bend koji pokazuje da je za dobar zvuk dovoljna bass gitara, klavijatura i bubanj te naravno – odlični vokali. S albumom „The Great Pretenders“ zaokupili su mojih nekoliko mjeseci ove tekuće godine. Kompletan album prožet je velikim utjecajem The Beatlesa i Beach Boysa, stoga ne čudi da im na pjesmi „Any Emotions“ gostuje Brian Wilson. Dobra karakteristika benda i veliki fokus je na vokalima, odnosno na konkretnim dionicama i jako dorađenom upotpunjavanju visokog falsetta Parkforda i Shumanovog glasa nižih tonova, tu se stvarno dobro pogađaju. Jako zanimljiv album koji dokazuje da je najbolja pjesma još uvijek sastavljena od samo nekoliko akorda te koja i samo uz akustičnu gitaru zvuči veliko i bogato. Savršeni pop-psihodeličan album, s dobrim rješenjima, ugodan za slušanje, jako pamtljivih i pitkih melodija, prepun fuzza, sjajnih vokala i odličnih gostujućih glazbenika. Favorit s albuma je pjesma „Creeps.“

Ostavite komentar: