Šta muzičari slušaju: Karlo Tomić (Pajperov smijeh)

KArlo TomićKarlo Tomić je iskusni banjalučki basista, a ovaj instrument trenutno svira u sastavu Pajperov smijeh, koji je trenutno aktuelan sa albumom “Od sjene do sunca”. Karlo je ovoga puta odlučio da podijeli sa nama nekoliko omiljenih izdanja.

“Stvarno je teško nabrojati samo pet-šest albuma koji su mi dobri ili koje trenutno slušam. Nezahvalan zadatak, ali evo da ga pokušam barem djelimično riješiti”, kaže Karlo.

Pearl Jam – Yield (1998)

Grunge scena 90-ih je puno uticala na moj muzički ukus. Stvarno je tu malo albuma za koje se može reći da nisu odlični. Meni je u zadnje vrijeme na telefonu redovno “Yield”. Taj album nekako ima mogućnost da me svaki put iznenadi pojedinim pjesmama, i aranžmani su fantastično zakomplikovani, a opet izuzetno pitki i pjevljivi. Emocije koje nose pjesme poput “Wishlist” ili “Given to Fly” su toliko realne da svako može da se nađe u njima; kada ih malo bolje poslušaš vraćaju ti vjeru u ono dobro u ljudima. Onda opet pjesma “In Hiding” ima neki aranžman koji je tako dobro izgrađen i poentira na kraju, a da ti toga nisi ni svjestan dok je slušaš. Cijeli opus Pearl Jama je nekako takav, ali ovaj album je meni zaista nešto posebno.

Iron Maiden – Seventh Son of a Seventh Son (1988)

Taj Iron Maiden i nemogućnost da mu se pobjegne. Dešavalo mi se da ih ne poslušam po godinu-dvije i onda u kafani naiđe neka njihova pjesma i ja ih stavim na playlistu. Tokom godina najčešće poslušam baš “Seventh Son”. Nekako se izgradio taj ukus prema konceptualnom, što ovaj album definitivno jeste. Način na koji teče pjesma za pjesmom stvarajući jednu cjelinu je nešto što Maiden na malo kojem albumu ima, možda na “Brave New World”. Tematika tekstova je poprilično filozofska i tiče se kojekakvih pitanja o životu i prolaznosti istog. Ne mogu da navedem Maiden kao bend koji je izgradio neki moj muzički izražaj, ali uvijek mu se vratim s vremena na vrijeme da se podsjetim srednje škole i duge kose, i uvijek pomislim kako je to baš baš dobar album baš, baš dobrog benda.

Incubus – Morning View (2001)

Nezaobilazan album na bilo kojoj mojoj playlisti. Neki bendovi imaju uz sebe određenu vizualizaciju kada ih slušam. Incubus je jedan od tih bendova, a to se pogotovo čuje i osjeti na “Morning View”-u. Od prve do zadnje pjesme album dočarava momente sunčanih plaža Kalifornije i zatalasanog okeana. Najčešće ljubavna tematika, ali bez grama patetike, u tekstovima zaokružuje ukupni doživljaj. Nema tu nekih superteških nota, ni pretjeranog filozofiranja, ali ono što su htjeli da postignu muzikom su bez dileme uspjeli. Einziger sigurno ima dosta pjesama na kojima je pokazao više virtuoznosti i inovativnosti, ali na ovom albumu je sve tačno po mjeri, ne treba ni dodati, ni oduzeti. Kad se tome dodaju fantastične vokalne linije Brandona Boyda, dobija se cjelina koja se uvijek može slušati.

Džukele – Zubato sunce (1998)

Možda je bezveze staviti ovaj album ovdje, a ne staviti “Gledajući u mrak”, međutim ako moram odabrati jedan onda je to ipak “Zubato sunce”. Džukele sam dugo vremena odbijao da slušam jer je to negdje u mojoj glavi bio punk, a ja kao klinac koji sluša Maidene nisam nekako mogao da svarim taj domaći punk. Naravno shvatio sam da je to potpuno pogrešno gledište čim sam se natjerao da poslušam nešto drugo osim “Amerike”, koja je realno njihova možda i najgora pjesma. Naravno, nisam bio jedini koji je imao takvo gledište, međutim nakon što sam shvatio o čemu se radi, vrlo brzo sam svima pokušavao objasniti šta su u stvari Džukele. A, Džukele su u stvari ponajbolji rock bend koji sam čuo, samim tim “Zubato sunce” je pravi pravcati čistokrvni rock album. To su ti rifovi, to su te ideje, ali totalno moderno upakovane i nimalo klišejske i što je najbitnije od svega, potpuno su operisane od onog bluz prizvuka koji njeguju Partibrejkers i Majke. Stvarno ne znam kako je ovim ljudima uspjevalo da naprave nešto tako svježe i dobro, a u isto vrijeme da ispoštuju sve ono što rock poštuje još od nastanka. Glupo bi bilo uopšte izdvojiti neku pjesmu, jer jednostavno su sve dobre.

Eyesburn – Fool Control (2001)

Da. Bez ovog nije moglo. Po mom nekom mišljenju jedan od najboljih albuma nastao na ovim prostorima. Za Eyesburn sam uvijek imao mišljenje da nije domaći bend koji je uspio, nego strani koji nije uspio. Uvijek su imali nešto više od ostalih i to se baš dobro čuje na ovom albumu. Savršen miks reggea i crossovera. Izuzetno zarazne gitarske dionice koje pogađaju tačno tamo gdje treba. A tek ritam sekcija, o njoj se da napisati cijeli jedan članak. Ja ću samo reći da je ovaj album Aleku vjerovatno zacementirao mjesto jednog od najboljih bubnjara Balkana, ima ih puno koji su tehnički dobri kao i on, ali nema ih puno koji su sve svoje znanje pokazali na albumu, a i dalje bili u službi pjesme. On jednostavno ne lupa bubanj nego svira instrument, a to je ponekad baš umijeće.

KillingJazzHardCoreBaby – Track One (2009)

Prvi pobjednici banjalučkog Demofesta i njihov prvi album (drugi koliko znam nije ni ugledao svjetlost dana). Iako inače ne volim domaće bendove koji pjevaju na engleskom, tu i tamo mi neki baš zapadne za uho i ostane da se vucara po raznoraznim playlistama. Prvu pjesmu sa ovog albuma sam čuo još na prvom Demofestu i trebalo je godinu dana da dočekam i ostale, međutim čekanje se isplatilo. Cijeli album je ritmičan i odlično mi je služio dok sam se jedno vrijeme redovno vozao gradskim prevozom. Vokalne linije i aranžmani su nekako spojeni sa svakodnevnicom na asfaltu i dok ga slušam imam doživljaj nekog velegrada. Zaista dobar album i nadam se da će nekada u budućnosti dobiti svoj nastavak.

Ostavite komentar: