Šta muzičari slušaju: Dejan Šukara (Architects of Decay)

Prošle godine je na ex-yu sceni zaživeo novi projekat, Architects of Decay koji je kreativna vizija dva mlada muzičara sa teritorije Srbije i Hrvatske, Igora Lazarevića i Dejana Šukare. Ovaj duo je, pored svog muzičkog angažmana, osnovao Balkan Metal Promotion, internet platformu na kojoj učestalo promovišu mnogobrojne metal bendove koji su na ex-yu teritoriji, pa i šire. Ovoga puta imam priliku da malo proćaskamo sa Dejanom, koji sa Balkanrockom deli nekoliko izvođača i albuma koji su mu formirali muzički senzibilitet.

“Vrlo često ostajem bez teksta kada mi netko spomene da nabrojim par albuma koji su utjecali na mene i moje stvaralaštvo, obično tu zastanem i u glavi mi krene džuboks bendova, albuma i pjesama. Od malih nogu volio sam glazbu generalno, kasnije kako sam počeo odrastati bilo je tu svakakvih faza, svakakvih glazbenih žanrova, bendova, projekata i tko zna čega. Za ovu priliku odlučio sam izdvojiti nekoliko albuma koji su me inspirirali i koje sam preslušavao dok sam bio u ranoj fazi formiranja projekta Architects Of Decay.”

Nine Inch Nails – The Downward Spiral (1994)

NiN je bend koji me odveo u tada nepoznati svijet industrial glazbe. Sva ta silna mašinerija, analogni sintisajzeri, distorzije koje čupaju armaturu začinjeni vrhunskom produkcijom, kompozicijom i stvaralaštvom masterminda Trenta Reznora su apsolutno presudni u ovom odabiru. Kad god slušam ovaj album nisam siguran slušam li zapravo glazbu ili sam u nekakvoj tvornici opkoljen teškom mašinerijom.

Katatonia – The Great Cold Distance (2005)

Kod Katatonije postoje tri vrste fanova: oni koji vole radove snimljene prije albuma “Viva Emptiness”, oni koji vole radove započete s “Viva Emptiness” i oni koji u potpunosti vole sve radove Katatonije. Ja sam nešto između druge i treće vrste fanova, s naglaskom na drugu vrstu. Za bend sam saznao sasvim slučajno preko jednog prijatelja koji je u to vrijeme bio u nekakvoj doom fazi, pokazao mi je nekoliko pjesama s TGCD albuma i prva stvar koju sam zamijetio je da je album užasno dinamičan za ovakvu vrstu glazbe, a opet s druge strane njeguje spor i težak zvuk. Hladna atmosfera, siva lirika, spokojan vokal Jonasa Renskea te gitarsko-basistički odnos braće Norrstom su razlog zašto sam prekopao njihovu staru diskografiju i počeo pratiti njihov rad generalno.

Sybreed – Slave Design (2004)

Sybreed je sa ovim albumom prvijencem uspješno definirao moderni industrial metal. Precizni machine gun riffovi inspirirani Fear Factoryjem i Meshuggahom, melodični refreni koji vuku na Depeche Mode, sve to zajedno upakirano uz agresivan zvuk i in your face tekstovima čini ga jednim od meni najdražih albuma, onako – oštro, precizno, hladno i mehanički baš onako kako bi i trebalo biti, ako pričamo o industrialu.

God Is An Astronaut – All Is Violent, All Is Bright (2005)

Atmosferične teksture proizašle utapanjem gitara u more efekata reverba i delaya prožete nostalgičnim notama koje nose slušatelje u još nepoznate i neotkrivene svjetove proslavile su ovu irsku post-rock četvorku, a ujedno i povukle mene u njihov četverodimenzionalni svijet gdje zvuk dobiva boju.

Deftones – White Pony (2000)

“White Pony” je album s kojim je Deftones izrastao iz jednog buntovnog tinejdžera u formiranu osobu. Cijeli njihov rad bi se mogao prožeti kroz ovaj album. Album ima agresivan zvuk koji je bend zastupao na početku karijere, a s druge strane sadrži elemente eksperimentalnog rocka, shoegazea, trip hopa i elektronike – ono čemu se bend danas više priklonio. Bend je s ovim albumom pokazao svoj nivo ozbiljnosti i inovativnosti, te se udaljio od standardnih klasifikacija još jednog generičnog alternative/nu-metal benda.

Ostavite komentar: