Šta muzičari slušaju: Dario Gajić (Kolja i Grobovlasnici)

Kolja i GrobovlasniciDario Gajić je banjalučki gitarista koji važi za jednog od najboljih iz ovog grada. Trenutno svira u bendu Grobovlasnici, pratećem sastavu Nikole Kolje Pejakovića, a za Balkanrock govori o (nekim) omiljenim albumima i muzičarima.

“Evo ponešto o par albuma koje trenutno slušam, odlučio sam se za šest. I ovo mi je malo, ali dobro, tu je suština. Dodao bih još dva albuma, ali to nekom drugom prilikom”, kaže Dario.

Sting – Symphonicities (2010)

Sting je jedan od omiljenih autora koje slušam. Teško je izdvojiti jedan album iz njegovog opusa, ali mislim da je ovdje dostignut svirački vrhunac, a istovremeno je album kompilacija pjesama iz svih perioda u kojima je stvarao – kao kruna ukupnog rada.

Vlatko Stefanovski & Miroslav Tadić – Live in Belgrade (2000)

Fantastičan album. Za mene najbolji rad Vlatka Stefanovskog. Predivne narodne pjesme nevjerovatno odsvirane od strane obojice gitarista. Funkcionišu kao jedan. Album ima posebnu atmosferu. Zaboravim na vrijeme, mjesto gdje slušam. Ne čujem tonove, već vidim slike. Predivno. Dva čovjeka, dvije klasične gitare i to je sve. Live.

Pink Floyd – The Wall (1982)

Ovo je klasik koji mi nikad ne dosadi. Atmosfera albuma je posebna. Nema tradicionalnog pristupa pjesmi, već svaka kompozicija ima svoju formu, koja ne ulazi u do tada zadate okvire. Kompletan album je jedna priča, hronološki povezana. Emotivni naboj, ljutnja, nepravda i ironija su toliko dobro dočarane, da na svako slušanje proživim ispričanu priču. Produkcija i zvuk kakav se teško može ponoviti. Remek djelo.

Jeff Buckley – Grace (1994)

Ovo je album koji sam otkrio prije nekoliko godina. Fantastičan vokal, originalno sviranje gitare, emocije od najtananijih nježnih do divljih, rušilačkih, Jeff vodi kroz svoje priče bez osvrtanja, osjećajući stvari za koje je malo ljudi sposobno. Iskrena ispovijest iz dubine bića, jednako ispričana riječima, bojom glasa i zvukom gitare.

AC/DC – Highway To Hell (1979)

Najbolji rock and roll album svih vremena. Tačka.

Joe Satriani – Joe Satriani (1995)

Joe Satriani je meni jedan od najdražih gitarista. Ovaj album je stvar kontroverznih rasprava gitarista i uopšte muzičara o radu Joe-a. Neki vole ovaj album, neki misle da je najlošiji. Ja mislim da je najzreliji od svih koje je uradio. Nije usmjeren ni na tehniku, ni na modernu produkciju, niti na bjesomučno eliminisanje svih grešaka, već na kompoziciju, emociju, međusobnu interakciju muzičara, prirodan ton instrumenata, dinamiku… bez uljepšavanja. Sirovo. Iskreno. Nikada ne dosadi. Pravi moderni blues album.

Ostavite komentar: