Šta muzičari slušaju: Bojan Đurđević (Garage In July)

Garage in July

Frontmen sastava Garage In July iz Osijeka, Bojan Đurđević, koncizno objašnjava koji albumi su njega izgradili kao ličnost, šta je sve uticalo na njegovo muzičko sazrevanje.

The Stooges – The Stooges (1969), Fun House (1970) , Raw Power (1973)

Ne mogu opisati, zapravo, koliko volim Stoogese i koliko mi oni znače. Ove tri albumčine koje su izbacili jedne za drugom su nevjerojatno snažne, direktne, moćne i baš udaraju u glavu. Ravno. Taj zvuk Ronove gitare na prva dva albuma, distorzija kakva se prije baš nije mogla čuti, solaže koje su, po nekim gitarističkim uvriježenim standardima malo pomaknute, nekako uvrnute, atmosferične. Ta gitara baš pili! A ja to volim! Prva stvar koju sam naučio svirati na gitari bila je No Fun s njihovog prvog albuma. Kad sam se naježio na ta prva dva akorda, shvatio sam da bih to i ja mogao raditi i ta me pomisao ispunila ogromnim uzbuđenjem i ushitom! Da me nešto tako dubinsko potreslo i lupilo u glavu i nabrijalo, da sam se osjećao tako dobro, a da je sve tako jednostavno. Moćan zvuk i fantastičan ritam! To me baš lupilo! Da ne spominjem 1969, I wanna be your dog, Little doll, We will fall. A “Fun House” kad krene s Down on the street i taj groove i Iggyjev glas, jebote, svašta mi prolazi kroz glavu. Dok šetam i slušam to, budem lud! Kao da mi elektricitet prolazi kroz tijelo i to nekom brzom frekvencijom! T.V. Eye i tamo je taj animalni riff i Iggy vrišti iz sve snage! Ma jooooj! Dirt je nevjerojatna stvar. Ma cijeli album! “Raw Power” je strašan album!!! Gore je Gimme danger, a tu mi Iggy zvuči malo kao Morrison. Tako je tu nekako nježan, ali opet opasan na neki način. Traži opasnost i ljubav u isto vrijeme i onda počne pjevušiti Do you feel it?! Ajoj, udara do kostiju! Search and destroy, Death trip, Raw Power… Ma, jebeni klasik! I još je i Bowie upleten u cijelu tu priču. A kad Iggy i Bowie rade zajedno, izlaze samo najbolje stvari.

The Velvet Underground – Velvet Underground & Nico (1967), White Light/White Heat (1968)

Kad sam prvi put čuo VU bila je to pjesma Run Run Run s njihovog prvog albuma! Pio sam kavu ili pivo, ne znam što, u svom najdražem kafiću u Osijeku i bilo je negdje 3, 4 popodne. Kad je krenuo prvi gitarski solo, mislim da je to Lou svirao, uuuuuuu…Trnci su me prošli! Nisam nikad prije ni poslije tako nešto čuo! Koji ludi zvuk, solo pojačan do kraja, praktički ne čuješ ništa ispod gitare, solo nema ni melodije, ma ništa! ;) samo udara i ide sve jače! Strašno! Pitao sam odmah konobara što je to i on meni, kao kako ne znam to, ja nemam pojma. I onda mi je rekao Velvet Underground! Taj mi bend od onda ne izlazi iz glave! Koje stvari, kakav pristup, kakav zvuk! Mislim da je njihov utjecaj toliko velik i ogroman da toga nismo ni svjesni! Oni su pokazali da je u rock ‘n’ rollu sve moguće, dokle god je to rock ‘n’ roll ;) Obožavam ih! I’m waiting for the man, Heroine mi je jedna od najdražih pjesama uopće, pa Femme Fatale, Sunday Morning. A “White Light/White Heat”… a jooj… strašan album! Sister Ray kad krene, ja bih lupao glavom u zid! Kako je to dobra stvar! Taj groove, pa orgulje gore, pa gitara pili i tako nekih 17 minuta! To mogu samo Velveti! I heard her call my name!!! Pa to mi suze idu od dragosti kad je pojačam u autu! Ludnica!

Modern Lovers – Modern Lovers (1976)

Prvi album Modern Loversa sam poslušao vjerojatno oko stotinu puta! Od toga samo 12 puta u jednom danu! ;) Roadrunner je stvarčina!!! Tako je i nastao Renault 4. Hospital mi je jedna od najljepših ljubavnih pjesama i Girlfriend isto. To je tako iskreno, naivno, dječački, ma predivno! Onako, Jonathan Richman mi je kao dijete s pankerskim stavom. Mogu ga zamisliti kako govori: Ja sam dijete, i šta sad, odjebite! ;) Kad kaže: I don’t want just a girl to fool around with, I don’t want just a girl to ball, all I want is a girl that I care about. Pa to je to!!! Udara mjuza onako opako, malo u stilu Velveta, a on preko toga pjeva takve stihove!!! Taj mi je album pomogao da puno toga shvatim i taj Richmanov pristup me ohrabrio i potaknuo da što više pišem i stvaram glazbu. Samo je važna iskrenost, ništa drugo! On je kao neki pankerski romantični junak! To je jednostavno albumčina!!! Uuuf!

The Rolling Stones – Beggar’s Banquet (1968), Let It Bleed (1969), Sticky Fingers (1971), Exile On Main St. (1972)

The Rolling Stones!!! Rollin’ Stones!!! Stonesi su mi u krvi! Dosta sam kasno počeo slušati Stonese, tek negdje pred kraj srednje škole. Prva stvar koje sam čuo od Stonesa bila je Anybody seen my baby i ta stvar mi se uopće nije svidjela, danas je malo više volim. ;) U to vrijeme pred kraj srednje škole posuđivao sam CD-ove od Ljudevita iz osječkih Red Roostersa i preko RealPlayera si ih spremao na komp. On mi je dao Sam Cookea, Otisa Reddinga, Ettu James, Solomona Burkea, Jamesa Browna, The Sonics, Howlin’ Wolfa i ostale velike rhythm ‘n’ blues i soul izvođače. I tako jedan dan kad su već CD-ovi bili u vrećici, pita on mene: „A hoćeš Stonese?“ Ja sam mu odgovorio da što ja znam, nisu mi oni baš nešto, čuo sam malo stvari i te mi se baš ne sviđaju. On mi je, naravno, rekao da nemam pojma i dao mi prvih par albuma Stonesa. Nakon dva tjedna sam ponovno došao kod njega i rekao da mi da sve što ima od Stonesa, a on se samo nasmijao. Obožavam Stonese!!! Oni su toliko dobar bend! Kakvi riffovi, ispreplitanja gitara, taj pomalo lijeni groove kojeg Charlie gura s bubnjem, Jaggerovo kretanje na pozornici, ta njegova kurčevitost i način pjevanja, kao i njegov stil, koketiranje sa ženstvenošću na pozornici i izrazito naglašena seksualnost u tim ranim nastupima, probili su jako puno granica u svijetu rock ‘n’ rolla. Obožavam Keitha Richardsa. Moj najbolji prijatelj (Bagi), koji mi je ujedno i suborac u Garaži u Julu, i ja, kad malo popijemo, volimo oponašati Keefa, njegov način govora i njegove kretnje. Nekad si znamo mignuti na pozornici kad napravimo neki Keefov pokret. To što su Stonesi napravili od te 1968. i “Beggars Banqueta” pa do 1972. i “Exilea”, po meni, nije uspjelo više niti jednom drugom bendu. To su tako dobri albumi, da je to strašno! Ne bih mogao izdvojiti samo jedan od ta četiri. Nevjerojatno je da su oni engleski bend, a zvuče tako američki! Na tim albumima zvuče kao neki redneci s Juga! Ogroman je njihov utjecaj na širenje bluesa po Europi, ma cijelom svijetu zapravo! Oni su popularizirali Muddy Watersa, Howlin’ Wolfa, Mississippi Fred McDowela i druge bluesere. Volim i Jaggerov način sviranja usne harmonike. Sympathy For The Devil, Street Fighting Man, Stray Cat, Jumpin’ Jack Flash, Parachute Woman, No Expectations (“Beggars Banquet”), Bitch, Midnight Rambler, Honky Tonk Woman, You Can’t Always Get What You Want, Let It Bleed (“Let It Bleed”), Brown Sugar, Can’t You Hear Me Knocking, Sway, Wild Horses, You Gotta Move, I Got The Blues (“Sticky Fingers”), Tumblin’ Dice, Rocks Off, Shine A Light, Shake Your Hips, Soul Survivor, All Down The Line, Torn And Frayed, Sweet Virginia (“Exile On The Main St.”)… to su samo neke od stvari koje su Stonesi snimili u tom periodu. Jebote! Najjači su!

Bob Dylan – Bringing It All Back Home (1965), Highway 61 Revisited (1965), Blonde On Blonde (1966)

God Dylan, tako ga neki zovu, a i s pravom ;) Dylan!… Kakav je to frajer!!! Promijenio si je ime, izmislio o sebi par priča i onda, ovisno o situaciji i ekipi koja je bila oka njega, mijenjao ih i prilagođavao. Već je u svojim ranim dvadesetima bio mit, a sam ga je oko sebe stvorio! Kakav tip! Obožavam Dylana! Njemu su pjesme same dolazile, kaže, samo mu je nekad bio problem što nije imao dovoljno papira. On je definitivno čaroban! Njegovi tekstovi su fantastični, njegova glazba u tom periodu, tzv. Električne trilogije, je apsolutno predivna! Gore su prekrasne pjesme! Desolation Row, Like A Rolling Stone, Visions Of Johanna, Queen Jane Aproximately, She Belongs To Me, Outlaw Blues, Subterrenean Homesick Blues, Stuck Inside The Mobile With The Memphis Blues Again, Leopard Skin Pill Box Hat, Just Like A Woman… Dylan je čarobnjak!!! Još jedan album kojeg jako volim i koji mi nekako ovdje pripada, a nije Dylanov, jest “Astral Weeks” Vana Morrisona. Slušanje tog albuma me par puta izliječilo od zubobolje čak! Taj album je jako snažan i predivan! Baš je topao i nevjerojatan! Ima tu puno čarolije!

The Jim Jones Revue – The Jim Jones Revue (2008)
Television – Marquee Moon (1977)
Kings Of Leon – Youth And Young Manhood (2003)

Ovdje bih mogao još dosta albuma staviti, ali ne mogu se odlučiti. Jim Jones Revue obožavam!!! I nosim Jimovu trzalicu oko vrata! Bio sam na njihovom koncertu u Tvornici i totalno su razvalili! Oni su mi najdraži rock ‘n’ roll bend koji se pojavio u zadnjih 10 godina! “Marquee Moo” je predivan album! Poslušao sam ga preko 100 puta sigurno! A imam ga i na ploči! “Youth And Young Manhood” je toliko dobar album!!! Snažan, sirov, bezobrazan, ali opet na trenutke i nježan i pun emocija! To je malo rock ‘n’ roll remek djelo i meni definitvno najdraži album Kingsa.

Toliko puno albuma volim, da bih mogao o tome pisati svaki dan! Volim jako The Sonics, Lou Reeda, Bowiea, Cavea i Muddyja, Howlin’ Wolfa, Son Housea…

Od domaćih bendova jako volim Big Strip Gorilu, Orvel, Gatuzo, M.O.R.T., Saru Renar, Ivanu Picek, Blues Rezervata (Kruševac), Vrane Kamene (Beograd). Smatram da imamo jako dobru scenu, živu i punu talentiranih bendova i izvođača. Mislim da se polako formira scena ljudi koji stvarno imaju dosta toga za reći. Još samo da sve to poprate malo jači mediji i velike radio stanice i sve je moguće. I ljudi bi se trebali više povezati, više se družiti, bendovi bi trebali surađivati i stvarati scenu zajedno. To je jedini način. Da si svi budemo prijatelji.

Ostavite komentar: