Slayer i Anthrax na Zagrebačkom Velesajmu – nostalgični pogled u thrash metal prošlost

Slayer

Slayer; foto: Marko Plečko

Thrash metal legende Slayer i Anthrax sinoć su još jednom posjetili Zagreb. Anthrax su tu zadnji put bili 2014. kao support Maidenima u Areni, a Slayer 2013., kada su održali odličan koncert u Tvornici. Mjesto održavanja je ovaj put bio deveti paviljon Zagrebačkog Velesajma, gdje nemamo baš često priliku gledati koncerte ovog tipa.

Još jedan od razloga za okupljanje solidnog broja hrvatske metal publike bila je i činjenica kako je (barem po brojnosti) velikih metal koncerata tu sve manje, pa je tako prostor na Velesajmu bio ugodno popunjen već od početka nastupa Anthraxa.

Anthrax

Anthrax

Prva stvar koju nisam mogao ne primijetiti pri samom ulasku u dvoranu je katastrofalno loš sound. Anthrax sam gledao treći put i nikad nisu zvučali ovako. Na austrijskom Nova Rocku je to bilo dosta dobro, a pred Maidene sasvim pristojno. Gitare nedefinirane, bubanj kao da se nalazi na drugom kraju grada, dok bi se vokal tu i tamo probijao kroz miks mulja i krčanja. Poprilično loše i neugodno iskustvo. Joey Belladonna je kao iskusan frontmen jako dobro animirao raspoloženu publiku tijekom klasika “Madhouse” i “Antisocial“, a jako su dobro primljene i ostale stvari koje su na Anthraxovim setlistama valjda oduvijek – “Caught in a Mosh” i “Got the Time“.

Njihov set je trajao nešto više od 50 minuta pa je tu ubačeno i par stvari sa novog albuma “For All Kings”. “Evil Twin” je zazvučala solidno, dok je ostatak poprilično zaboravljiv. Scott Ian je također dizao atmosferu sa par riječi između pjesama, pa je tako u jednom trenutku dvije-tri tisuće ljudi koji su došli na koncert Slayera i Anthraxa upitao ”Do you like thrash metal?”.

Nastup su uspješno zatvorili sa “Indians“, a većina je pohrlila prema izlazu uhvatiti nešto zraka pred Slayer. Anthrax su svoj dio odradili korektno (pretpostavljam, jer se dosta toga nije moglo čuti), ali je nakon zadnjeg tona ostao gorak okus. Može to puno bolje.

Slayer

Slayer

Točno po najavljenoj satnici, Slayer u 22:00 dolaze na stage i otvaraju svoj set s “Repentless“, prvim singlom s istoimenog albuma kojeg su izdali prošle godine. Nade za boljim zvukom su ubrzo splasnule, deveti paviljon je i dalje nedefinirano odzvanjao. No, nakon par minuta stvari su se uštimale koliko se daju uštimati u akustično nezahvalnom prostoru, tako da je već “Postmortem” zazvučala znatno bolje. Moguće da je djelomično riječ o placebo efektu, jer je to za razliku od “Repentless” stvar koja ima glavu i rep. Uslijedio je zatim povratak u 2001. i album “God Hates Us All”, sa kojeg su odsvirane “Disciple” i “God Send Death“. Publika je već u ekstazi i oduševljeno se dočekuje svaki novi riff i solaža. Tom Araya još uvijek ima taj prodoran vokal i s te strane se nije previše osjetila razlika u odnosu na prethodne godine. Između pjesama nije bio previše raspoložen za priču, ali nećemo mu zamjeriti. Svakako se nismo okupili zbog toga. Vrhunac prvog dijela koncerta je, uz “Mandatory Suicide“, vjerojatno bila uvijek vrhunska “War Ensemble“. Između njih su ugurali “When The Stillness Comes” i “You Against You“, dvije stvari sa zadnjeg albuma koje su poslužile kao odlična kulisa za odlazak na šank po pivo od tradiocionalnih koncertnih 20 kn.

Na setlisti su se kao i uvijek našle “Dead Skin Mask” i “Seasons in the Abyss“, te se večer lagano bližila svom finalu i trojstvu “South of Heaven/Raining Blood/Angel of Death” za vrijeme kojih dolazi do totalne ekstaze. Čaše su letjele u zrak, mosh pit nije prestajao i koncert je na kraju zakucan sa stilom.

SlayerNad svim tim stoji jedno veliko ALI. Koncerti Slayera su već duže vrijeme ništa drugo nego pogled u prošlost, točnije u osamdesete i zlatno doba thrasha. Nakon Hannemanove smrti bend je izgubio dosta karizme, a studijski dio priče bolje da ne spominjemo (iako je Holt odličan gitarist i jako dobra zamjena za live). Ako ćemo već iskreno, i Lombardov izostanak se osjeti, a ona pauza na bas bubnju usred “Angel of Death” nije što je bila. Uvijek je odličan osjećaj čuti “Seasons in the Abyss” i ostale klasike live, ali nešto tu ne štima. Slayer u 2016. jednostavno nisu relevantan bend i priča je možda trebala završiti Hannemanovom smrću u 2013. Četvrti put sam ih gledao live i vjerojatno ću opet, ali su očekivanja (pogotovo od studijskih uradaka, ako će ih više uopće biti), minimalna.

Ako želite čuti kako thrash inovativno i svježe može zvučati u 2016., poslušajte novi Vektor. Album je izdan pred manje od mjesec dana, gazi sve pred sobom i na najbolji mogući način demonstrira kako nije još sve odsvirano u žanru u kojem se već neko vrijeme čini da je tako. Dakle Vektor, Terminal Redux, a legende mogu na zasluženi odmor…

GALERIJA FOTOGRAFIJA

Slayer

3 komentara o “Slayer i Anthrax na Zagrebačkom Velesajmu – nostalgični pogled u thrash metal prošlost

Ostavite komentar: