Škotske jednostavne misli zaplovile Spaladiumom

arhiva

Preksinoćnjim koncertom Simple Mindsa u splitskoj Spaladium Areni, koji je bio pogotovo posljednjih dana najavljivan kao veliki spektakl, većina prisutne publike vjerojatno nije očekivala da će, bez ikakvog pretjerivanja, svjedočiti jednom od najvažnijih glazbenih događaja koji su se u posljednjih nekoliko godina održali u “glavnom gradu Dalmacije”.

Krenimo od toga da je ovo bilo svojevrsno otvarenje Arene sa velikim koncertima, pa se i tu krila određena nesigurnost, u prvom redu strah od nepopunjavanja dvorane, ali i upitnost koliko su ljudi zbilja prepoznali slavne škotske rokere kao svjetski bend kojeg se nikako ne smije propustiti. Onima koji su to učinili itekako može biti žao, jer one tvrdnje da su “nikad bolji, nikad žešći” nisu daleko od istine.

Krenimo od samog početka, koji je bio rezerviran za Vlatko Stefanovski Trio. Nakon uvodne stvari, Stefanovski je predstavio svoje prijatelje, a svi skupa se nisu štedjeli na bravuroznim soliranjima kojih je bilo pregršt tijekom nastupa. “Igri Bez Granici“, uvodna stvar s njihovog zajedničkog albuma je sigurno zanimljiv izbor pjesme, ali nadolazeće “Jovano, Jovanke” i neizbježni “Kao Kakao” su nas ponovno posjetile kakav je Stefanovski gitarist. Stefanovskog možete slušati satima, jer uvijek iznenadi s nekim novotarijama, a to u suradnji sa ostatkom Tria zvuči super. Ono što je pomalo razočaravajuće je činjenica da je Trio svirao svega nešto više od pola sata, što za predgrupu možda nije malo, ali Split nije navikao slušati Stefanovskog kao prolaznika koji će upotpuniti mjesto predgrupe. Situacija je ipak sinoć bila takva, no ono što je sigurno je da Stefanovski voli Split, i obrnuto, te će sigurno još biti dosta njegovih budućih gostovanja.

Nešto više od pola sata ja trajala i stanka nakon Tria, te je konačno malo iza 22h došlo vrijeme da se upoznamo sa Škotima: Jim Kerr (vokal), Charlie Burchill (gitara), Mel Gaynor (bubnjevi), Eddie Duffy (bas) te Andy Gillespie (klavijature) su nas uveli u show sa “Sanctify Yourself“, pri kojoj se odmah vidilo da će to biti pravi Simple Mindsi. Odlične komunikacije i kontakta s publikom je bilo na pretek, a simpatični Jim je sa Hajdukovim šalom oko vrata sigurno napravio pravi potez u tom smislu. Druga po redu je uvodna stvar s novog “Graffiti Soul” albuma, “Moscow Underground“. Zuk Simple Mindsa kako koncert odmiče postaje sve bolji, ne znam što prije izdvojiti, bubnjeve ili klavijature kojima se najviše dočarava njihov specifični zvuk. Kako god bilo, nastavak nam je donio veliki hit “Waterfront“, pa onda ponovno novi album, točnije “Stars Will Lead the Way“, a Jim je objasnio kako mu je doktor savjetovao da ne održi koncert zbog problema s grlom, no on je to odbio i laskajući prema Hrvatskoj rekao da će pjevati iz srca. Odakle god crpio svoje glasovne mogućnosti, Jimove vokalne sposobnosti su na visokoj razini još uvijek, te da nije kojeg kilograma viška i kose manjka, rekao bih da je to onaj Jim u svojim mladim godinama. Sve pohvale za to, jer se zbilja i primjetilo da pjeva “iz srca”. Neizostavna je bila i pjesma sa istoimenog albuma, “Street Fighting Years“, albuma sa političkim konotacijama, te po meni nedovoljna zamjena za neodsvirani hit “Mandela Day”, koju je ipak mišljenja sam, publika više očekivala. No o tom nešto kasnije…

Nakon niza pjesama koje su čini se pomalo uspavale publiku, izdvajam tri pjesme koje su zaredale jedna iz druge, veliki hitovi “Someone, Somewhere In Summertime“, “Glittering Prize” te “Promised You a Miracle“. Nakon toga se Jim na par minuta povukao sa pozornice, a ostatak benda je u međuvremenu zasvirao instrumentalnu “Somebody Up There Likes You” (koja me na prve taktove podsjetila na “Fools Gold” od Stone Rosesa). Kako god, Jim nije nestao, vratio se vjerojatno svježiji te otpjevao “Once Upon a Time” sa istoimenog albuma, te “My Life“, no publika opet kao da se malo uspavala vjerojatno slabije poznavajući posljednje stvari, no onda su došli na svoje i definitivni vrhunac večeri. Vjerojatno njihov najveći hit “Don’t You Forget About Me” je izazvao najbolju reakciju okupljenih, a ovdje se ima puno toga za kazati. Prvo, pjesma koja traje nešto više od četiri minute odužila se na preko deset minuta, jer je publika stalno pjevušila onaj dio “La-la-la-la”, doslovce ne dajući Jimu da krene dalje s repertoarom na što je Jim šaljivo rekao “da će ostati bez posla ako ovako nastave”. Da ne padne u zaborav novi album, pobrinula se “This Is It“, a onda stvar s istoimenog albuma – “New Gold Dream” sa svojim prepoznatljivim ludim početkom.

Došlo je vrijeme za “lažni oproštaj”, Jim je pozdravio publiku i dečki su se pokupili sa pozornice, no svi su znali da će se ubrzo vratiti na drugi bis, jer nešto su tu još ipak ostali dužni, još poneki hit je falio. To se naravno dogodilo na sveopće oduševljenje, ni manje ni više nego sa “Alive and Kicking“, koju je publika znala nagraditi. Nakon nove “Rockets“, svjetla su se ugasila i nekako sam predosjeća da bi moglo doći vrijeme za moju najdražu pjesmu, jer kad će ako neće sad. Radi se o “Belfast Child“, no Simple Mindsi su se odlučili stvar odsvirati samo do polovice (onaj polaganiji dio), što je sigurno razočaralo većinu, ali drugi dio umjesto toga je odsvirana eksplozivna i brza “Ghostdancing“. To nije bio kraj, za koji je bila rezervirana “Gloria“, tu je Jim svašta ponovo laskao o Hrvatskoj, primjerice da će ostati i dalje u Hrvatskoj, da mu je u Splitu odlično te da će se vratiti ponovno. Svašta je tada bilo, uz već standardnu fenomenalnu eksplozivnost pjesama, u međuvremenu je basistu doletio i grudnjak iz publike, no čovjek se nije previše bunio. Sve u svemu, osjećaj iskrene komunikacije publike i Jima kao i ostalih članova se mogao rezati nožem, ali je došlo vrijeme za oproštaj duge svirke od dva i pol sata.

Što se Simple Mindsa tiče, itekako stoji ono o čemu se pričalo prije nastupa: zbilja su poletni, žestoki, simpatični, kao da proživljavaju drugu mladost. Istina je što kažu da su uživo pravi. Mislim da nitko ne može biti nezadovoljan sa repertoarom sve u svemu, i to sa točno 20 pjesama. Možda ostaje mali žal što se tu još nisu uspjele ugurati “Mandela Day”, “She’s a River” ili “Hypnotized”, ali ne valja tražiti dlaku u jajetu.

Procjenjuje se da je bilo oko šest tisuća gledatelja, i Arena je zbilja bila popunjena, točnije onaj dio koji je pušten u prodaju za ulaznice (bez najgornjeg dijela dvorane).  Zanimljivo je napomenuti i to da je onaj tko se pojavio u dresu FC Celtica za nagradu dobio besplatan ulaz na koncert.

Kako sam već prije napisao, ovo je prvi od koncerata u Spaladiumu, sigurno ne i posljednji. Jer ono što je od svega najvažnije je činjenica da je Split gladan za velikim koncertima, to je ovaj koncert i potvrdio. Nadam se da će grad malim, ali sigurnim koracima steći veću važnost na svjetskom glazbenom zemljovidu, a ne bih imao ništa protiv da se sve održi upravo u Spaladium Areni, jer bolje ozvučenije i mjesto ne postoji. Ruku na srce, ova dvorana mora i opravdati svoju izgradnju, i bilo bi šteta ne iskoristiti je u ovakve svrhe.

Ostavite komentar: