Satyricon & Zonaria u Zagrebu

Naravno da se poslije odličnog koncerta 2006. posjet Satyricona Zagrebu morao ponoviti. Staro mjesto (Boogaloo), glavni akteri poznati. Naravno ona manja (ali ne i manje vazna) lica se uvijek mijenjaju, od turneje do turneje, tako da smo ovaj put u spregu sa Satyriconom ugostili i Zonariu, čije nam je ime poznato još od nastupa Marduka u prvom mjesecu ove godine.

Ranim jutarnjim prolaskom kraj kluba (ruta do fakulteta) primjetih veliki crveni bus i nekoliko dugokosih aveti kako stoji na jutarnjoj hladnoći – session članovi Satyricona. Taj rani dolazak mi je dao naslutiti (kao što sam se i kasnije uvjerio) odličnu tehničku izvedbu koncerta…ipak Satyricon uz svoje ime može povući dovoljno novaca za iznajmljivanje/posjedovanje odlične opreme. Jedino je veliki minus bilo otkazivanje ostatka Evileovih nastupa zbog ozljede jednog od članova u Nizozemskoj.

O početku koncerta se nema što posebno govoriti, masa ljudi ispred kluba ukazivala je na dobru energiju koja će kasnije zavladati unutra, sad je samo bilo na predgrupi da zapali tu smjesu letargičnih i entuzijastičnih spodoba koja se nakrcala u dvoranu (i pred šank naravno).
Zapaljenje je, čini se, uspijelo (barem za one malo entuzijasticnije) – bilo je evidentno po rulji što se nakrcala pred binom od kojih su neki čak i pjevali Zonariine stvari (očito je ranije pojavljivanje u Zagrebu imalo efekta na stvaranje novih fanova). Zonaria stilski kao predgrupa ne paše toliko novijoj fazi Satyricon, Evile kao solidan britanski trash bolje parira black ‘n roll zvuku kakvom se Satyricon priblizava,no tko kaže da se stilovi moraju uvijek poklapati. Nakon dobre death svirke od kojih sat i tridesetak minuta nastupa tišina i gase se svijetla. Stage se priprema za headlinera.

Nakon tipičnog čekanja i ojkanja melodije „Mother north“ od strane publike zastor se razvlači, svijetla pale, intro se čuje i bend dolaiz na pozornicu (tipičan metalski stav: kožnjaci, nabrijane gitare i rogovi u zraku), Satyr staje iza svog loše dizajniranog trozupca/stalka za mikrofon i kreće genijalna „Repined Bastard Nation“ sa „Volcano“ albuma, pjesma je to buntovnog stava prema sveopćem dekadentnom društvu, istodobno kako priliči takvom „hitu“ žestoka je i jednostavno poziva na head-banging. Album s kojeg ta pjesma dolazi inače označava još jednu prekretnicu u karijeri Satyricona gdje se odmiče od tipičnog neoromantičnog i/ili nihilističkog black metal pristupa prema jednom konkretnijem, čvršćem muzičkom izričaju koji fuzira elemente black metala, hard rocka i thrasha. Oduševljenje publike tom pjesmom jednostavno dokazuje kako tim zaokretom Satyricon nije izgubio fanove već uveo novu svježinu u domenu tog žanra (iako bi se moglo primjetiti da je na svom sljedećem albumu „Now, Diabolical“ odveć lako citirao produkciju i shemu norveško-engleskog banda < Code > sličnih glazbenih stremljenja). Nastavljaju sa stvari „The Wolfpack“ s novog albuma „Age of Nero“ koji donosi nešto malo više blast beatova nego prethodna izdanja, ali i dalje koketira s nekim rockerskim pristupom u pozadini svega, usudim se reći i puno bolje nego prethodni album, a upravo naslovna pjesma tog abuma „Now, Diabolical“ (još jedan u nizu novijih „hitova“) me iznenadila svojim ranim pojavljivanjem na listi, no to se pokazalo dobrom potezom, kako se publika ne bi „predozirala“ novih stvari. Jedan od najsnažnijih trenutaka večeri bio je izvedba „Havoc Vulture“ sa Satyriconovog jedinstvenog albuma „Rebel Extravaganza“, pjesma je to koja ima potencijal ostati jedan od dugoročnih hitova ovog benda- uvijek je dobro prihvaćena na nastupima, energijom i eksplozivnošću jednostavno gazi sve pred sobom! Od novih su stvari tijekom koncerta izvedene „Black crow on a tombstone“, „Commando“, genijalna „My Skin is Cold“ i meni najudarnija „Die By My Hand“. Nakon „Commada“ bend se vratio u 1994. i sa „The Shadowthrone“ odsvirali „Hvite Krists Død“, dok je ostatak starog repertoara bio sa „Nemesis Divina“ albuma, konkretno „Forhekset“ i odlična „Du som hater Gud“. Koncet (prividno) završava sa „The Pentagram Burns“, svijetla se gase, ali se ne pali glazba- očekuje na s bis (sasvim očekivano), isto tako je očekivano bis započeo sa pjesmom „K.I.N.G.“ , očekivano se nastavio sa himničnom „Mother North“ (i dalje vidim onu curu koja je sjedila na nečijim ramenima i hvatala se za glavu dok je pjesma trajala, kao i hor glasova na refrenu). Bis je bio završen no (iz iskustva s njihovih koncerata) znam da je morao uslijediti još jedan, i to sa pjesmom s albuma „Volcano“ (s kojeg su uzeli stvar za početak) – koncert završava sa razbijačkom, odličnom i energičnom stvari: „Fuel for Hatered“, nakon koje je stvarno bila iscrpljena sva energija koja se mogla izvući i iz benda i iz publike. Koncert je po ukupnom dojmu bio mnogo bolji od onog prije dvije godine, što zbog zanimljivije set liste što zbog opće atmosfere oko novog albuma. Jedini minus u cijelom nastupu je bilo malo pretjerano Satyrovo nagovaranje publike na „hej-hej-hej“ kada se njemu to sviđalo; dva tri puta je OK, pet i više već malo pretjerano.

Za kraj mi je zanimljivo primjetiti vizualnu stilsku promjenu Satyricona, od nekakvog pseudo corpse painta u eri „Rebel Extravaganze“, do pomalo smiješnog stava od prije dvije godine, bend (konkretno Satyr) se pomaknuo prema nekom uglađenijem stilu (zalizana kosa, košulja) jako bliska onom Ihsahna iz Emperora…pitam se da li će ikad Satyricon uspijeti zasjeniti veličinu Emperora kao pojave i pojma…da li već uspijeva? Pri izlasku iz dvorane me ispratila ona vječna „The End“ od The Doorsa, nadam se da ovo nije bio the end Satyriconovih posjeta Zagrebu.

Ostavite komentar: