brkovi

Roger Waters u Zagrebu – mi i oni

Roger Waters Arena Zagreb

Roger Waters; foto: Saša Huzjak

Nakon što je u Hrvatskoj imao čak dva ukazanja tijekom “The Wall” turneje (u Zagrebu i Splitu), veliki Roger Waters nas je ponovno odlučio posjetiti u sklopu “Us+Them” turneje, zamišljenu kao svojevrsnu Pink Floyd „greatest hits“ turneju. Na putu prema Areni sam razmišljao o tome zašto je Waters ovu turneju odlučio nazvati baš “Us+Them”.  Pjesmarica Pink Floyda je zaista golema i bogata te u njoj zasigurno postoji veliki broj i važnijih i poznatijih pjesama od „Us And Them“, po kojoj je turneja nazvana.

Roger Waters Arena ZagrebBaš smo tad prolazili kraj nogometnog stadiona u Kranjčevićevoj ulici u kojem se upravo odigravao “derbi” domaćeg nogometnog prvenstva – lokalni Rudeš protiv omraženog dalmatinskog Hajduka. Zaključak se počeo povlačiti sam od sebe jer je tu već bilo prisutno nekoliko “Us” i nekoliko “Them”. Mi „domaći Zagrepčani“ i vi „Dalmatinci koje treba istuć’“, ili mi “navijači” i vi “policajci” i tako dalje.

Oko stadiona je bio prisutan standardni domaći nogometni dekor – nekoliko kordona specijalaca, lokalni pijanci, skinheadsi, žicaroši piva i tako dalje. Kako smo se približavali Areni dekor se dramatično mijenjao –  čulo se sve manje agresivnih tonova, a vidjelo sve više ljudi u Pink Floyd majicama. I „domaćih“ i stranaca, od 7 do 77 godina. Agresivnost je zamijenio razgovor ugodni uz pivo te pogađanje hoće li Waters odsvirati omiljenu Floyd pjesmu. Još jedan “us” I još jedan “them” te dva potpuno odvojena svijeta – u jedva pet kilometara zračne linije. Dopuštam si tumačiti kako je Waters odabrao “Us+Them” kao naziv ove turneje upravo kako bi nas ponovno upozorio da je društvo polariziranije i podjeljenije nego ikada, no da svejedno jedni bez drugih ne možemo – usprkos razlikama, zajednički jezik jednostavno moramo naći kako bismo opstali. (Možda je upravo zato „+“ završio u nazivu turneje umjesto „and“ iz originalnog naziva pjesme?)

Roger Waters Arena ZagrebIako je koncert najavljen za točno 20h (bez ustupaka), ipak se dokazalo po tko zna koji put kako domaća koncertna publika jednostavno ne poštuje zadane početke koncerata pa je tako i Arena u 20h bila poprilično prazna – naročito u području tribina. Ipak, oko 20:15 su se svjetla pogasila i show je mogao započeti uz zvukove „Speak To Me“ s razglasa. Prva zaista odsvirana stvar je bila svevremenska „Breathe“, istina malo pretiho i nejasno, no već do „Time“ koji je označio prvi „žmarci moment“ stvari su sjele na svoje mjesto što se tiče zvuka.

Ubrzo su nam pažnju okupirale vrhunski vokali Jess Wolfe i Holly Laessing (inače članice benda Lucius), koje su zajedno izvele ponešto improviziranu verziju „The Great Gig In The Sky“. Hrabro i vrhunski izvedeno, međutim ostajem skloniji originalu što se tiče aranžmana. Vokalne dionice koje je u vrijeme Pink Floyda pjevao David Gilmour na sinoćnjem je koncertu suvereno držao Jonathan Wilson. Osim bojom glasa, mora se priznati kako Wilson i neodoljivo fizički sliči Gilmouru iz mlađih dana. Za vrijeme Wilsonovih vokalnih dionica, Waters se uglavnom bavio animiranjem publike s kojom je kemija bila opipljiva praktički otpočetka.

Roger Waters Arena ZagrebPremda sam mislio kako će blok Watersovog novog materijala s albuma „Is This the life We Really Want“  koji se sastojao od „Deja Vu“, „The Last Refugee“ te „Picture That“ naići na mlak odziv – isti je ipak primljen vrlo toplo  od strane zagrebačke publike. Naravno, ovaj topao prijem je ipak neusporediv s vriskom kojeg je izazvao uvod u „Wish You Were Here“ te zbornim pjevanjem koje je uslijedilo. Zvuci helikoptera su pak označili trenutak koji je bio vrhunac koncerta Rogera Watersa na „The Wall“ turneji – „The Happiest Days of Our Lives“ s prijelazom u „Another Brick in the Wall (pt. 2)“.

Taman kad sam pomislio kako je Waters možda ponešto prerano „ispucao“ ovakve adute, bilo mi je jasno i zašto – uslijedila je pauza od 20 minuta, tako da su „Wish You Were Here“ i „Another Brick in The Wall“ zapravo bili finale prvog seta. Pauza me pomalo zatekla, no ništa zato – čovjek je ipak u godinama (74, da budemo točniji) i ako je procijenio da treba odmoriti, tko smo mi da proturječimo. Međutim, brinulo me kako će pauza poremetiti dinamiku koncerta te da Waters neće uspjeti koncert vratiti u visoki tempo.

Međutim, ništa od toga. Waters se tek pripremao da nam poruči sve što ima reći te zašto je poveo ovu impresivnu listu glazbenika i produkciju na novu turneju. Neposredno prije početka „Dogs“, pred nama se doslovno počela uzdizati Battersea Power Station s kultnog covera albuma „Animals“. Naravno, s pripadajućim dimnjacima i legendarnom ružičastom svinjom. Da pojasnim, zapravo se radilo o ogromnom video-zidu koji je publiku u parteru podijelio točno na pola. Radi se o zaista impresivnom i jednostavnom produkcijskom rješenju koje pak s druge strane značajno proširuje prostor za vizualni dio koncerta, a naročito profitira inače blago zakinuta publika na bočnim dijelovima tribina.

Roger Waters Arena ZagrebDo kraja „Dogs“ cijela Battersea Power Station otplutala je u svemir, čime vjerujem kako je Waters htio poručiti da svi već živimo zarobljeni u jednoj velikoj „power station“ sa šefovima psima i političarima svinjama za vratom. Već pri prvim taktovima „Pigs (Three Different Ones)“, centralno mjesto na svim ekranima zauzeo je trenutno najviše pozicionirani pripadnik ove divne vrste – Donald Trump. Bio sam blago skeptičan oko toga kako će poveliki komad materijala s konceptualnog albuma „Animals“ zaživjeti u ovakvoj „greatest hits“ koncertnoj formi, no na kraju su se „Dogs“ i Pigs“ pokazali vrhuncem cijelog nastupa.

„Money“ je imala definitivno „pogođen“ trenutak u setlisti (odmah nakon „Pigs“), međutim izvedba je (izuzev sjajnog saksofonskog soloa Iana Ritchieja) zvučala pomalno umorno i bezvoljno. „Brain Damage“ označila je još jedan od vrhunaca koncerta te su tad laseri složili poznati nam oblik prizme kao svojevrsni tribute albumu „Dark Side Of the Moon“. Nakon što se na vrhu prizme projicirala i rasvjeta u svim duginim bojama – dojam je bio potpun. Na „Mother“ je Waters „prodao“ istu foru kao s „Wall“ turneje („nema jebene šanse“ bilo je ispisano na video-zidu kao odgovor na „Mother, should I trust the government?“) dok je „Comfortably Numb“ bila idealna katarza za politički nabijenu drugu polovicu Watersovog koncerta, te na kraju koje je puna Arena pripremila veliki “standing ovation” za Watersa i ekipu.

Slušajući komentare iz prepunog tramvaja na povratku, čini mi se kako agresivni politički nastup Rogera Watersa s naglaskom na Trumpa, probleme imigracije, globalno zatopljenje, globalizaciju, konzumerizam i tako dalje – možda baš i nije svima sjeo. Međutim, kao i puno ostalih buntovnika među glazbenicima, Waters je osjetio da mora iskoristiti svoju poziciju javne osobe kako bi iskomunicirao prema globalnoj publici svoje mišljenje o stvarima koje smatra važnima. S druge strane, Watersu apsolutno treba skinuti kapu na tome što muziku nije podredio i stavio u službu političke agende, već audio i vizualni dio usporedno žive u potpunoj harmoniji kroz cjelokupno trajanje koncerta. Za mene osobno, koncert je ipak obilježio osjećaj skromnosti i poniznosti za privilegiju da pjesme Pink Floyda čujem iz prve ruke. Što se tiče Rogera Watersa i ostavštine Pink Floyda – vjerojatno je zavjesa s ovom turnejom ipak finalno spuštena.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

Roger Waters Arena Zagreb

Jedan komentar o “Roger Waters u Zagrebu – mi i oni

  • Pa Co

    Loš članak, koji se sastoji od subjektivne kritike osobe koja ne razumije niti glazbu Floyda niti Watersa.

    Besmisleni uvod, s usporedbama na nogometnu utakmicu…pa još malo potom u “dekoru” oko Arene (nisam vidio niti jednog skinheadsa, niti pijanca niti beskućnika, niti kordon policije, niti sam takve scene ikada vidio na domaćem koncert u Areni ili sl.)….da bi cjeli članak dubokoumno završio s “..vjerojatno je zavjesa s ovom turnejom ipak finalno spuštena”.

    Nema što, slavodobitni zaključak hrvatskog stručnjaka koji sve zna.

    Reply

Ostavite komentar: