The National u Zagrebu – koncert miješanih emocija

The National; foto: Sarah Agić

Potpuno nerealno zvuči činjenica kako je The National sinoć bio u Hrvatskoj čak deveti put. Već i vrapci na grani znaju za vezu između Nationala i promotora Mate Škugora, kojem možemo biti beskrajno zahvalni na tome što nam je toliko puta doveo National i gomile drugih sjajnih bendova.

Smatram se izuzetno privilegiranim i zahvalnim da sam od tih devet koncerata bio prisutan na njih pet. Nažalost, u vrijeme odvijanja kultnih klupskih koncerata u KSET-u i PAUK-u sam još uvijek živio u idiotskom polu-tinejdžerskom uvjerenju kako aktualna kvalitetna glazba ne postoji, no zato nisam propustio apsolutno briljantni i ekstatični koncert u Boćarskom domu 2010. godine, kad je The National promovirao tada aktualni album „High Violet“.  Teško je govoriti objektivno o trenutku u kojem se potpuno zaljubiš u muziku nekog benda, no taj 14. 11. 2010. mi uvijek ostaje polazišna točka za usporedbu s bilo kojim daljnjim koncertom Nationala. Nažalost, sinoćnji koncert je od svih kojima sam prisustvovao bio najdalji od te polazišne točke.

The National je vrlo hrabro otvorio koncert sa dvjema potpuno nove pjesme – „Quiet Light“ i „So Far So Fast“ (priznajem, morao sam ovdje zazvati setlist.fm u pomoć kako bih saznao imena pjesama). Da se ne zavaramo – da nije riječ o Zagrebu s kojim je The National u posebnoj vezi već 14 godina – vjerojatno se Matt i ekipa ne bi usudili otvoriti koncert dvjema neobjavljenim pjesmama. Čitavu sredinu koncerta su se uglavnom izmjenjivale stvari s aktualnog albuma „Sleep Well Beast“ i predzadnjeg solidnog albuma „Trouble Will Find Me“. Međutim, kemije prilikom izvođenja ovih pjesama (osim u prvih par redova publike) jednostavno nije bilo. Treba biti iskren i reći da se niti jedna pjesma sa „Sleep Well Beast“ i „Trouble Will Find Me“ jednostavno nije „primila“ među publikom na isti način kao što je recimo bio slučaj s „High Violetom“, „Boxerom“ i „Alligatorom“. Naravno, ni poznati zagrebački koncertni žamor™ poluzainteresiranih trendsetera, slučajnih prolaznika i pratitelja polufinala Svjetskog prvenstva zasigurno nije pomogao.

U ovom izvještaju zaista ne bih previše ulazio u tehničke detalje izvođenja svake pjesme. Pomalo mi je smiješno za bend ranga The Nationala govoriti da su zvučali „čvrsto“, „sigurno“ ili „usvirano“. Naravno da jesu, govorimo o jednom od najvažnijih bendova aktualnog stoljeća. Njihove koncerte uglavnom doživljavam kroz kemiju između benda i publike te kroz onaj pozitivni „National“ nabijeni elektricitet u zraku. On se osjećao u sredini koncerta jedino prilikom izvedbi „Bloodbuzz Ohio“, „Lemonworld“ (za misterioznu djevojku u žutoj haljini, kaže Matt) te „Slow show“– koje su sve redom pjesme sa starijih albuma.

Koncert nije imao klasični bis, no svi smo osjećali kako je on započeo s prvim taktovima „Fake Empire“ nakon kojeg je uslijedila „About Today“. Odjednom, instantno sam osjetio taj faktor zbog kojeg i dolazim na koncerte Nationala kroz sve ove godine – žmarce i nekakvu misterioznu vezu s tih nekoliko potpunih stranaca iz savezne države Ohio. „Terrible Love“ je konačno koncert doveo do razine usijanja, dok me „Vanderlyle Crybaby Geeks“ (opet otpjevan u potpunosti a-capella od strane publike) silno ražalostio jer znamo da je to pjesma za rastanak, a činilo mi se da je tek tad koncert dosegnuo vrhunac.

Iskreno mi je drago zbog svih ljudi koji su se sinoć zaljubili u National i njihove koncerte. Ni osobno zaista ne vidim ljepši način na koji sam mogao provesti sinoćnju večer. No na kraju večeri, emocije su  bile pomiješane – između izuzetne zahvalnosti što sam imao čast prisustvovati još jednom koncertu Nationala, no u pozadini ipak svjestan istine – The National je i kreativno i koncertno trenutno u silaznoj putanji. Što opet ne mijenja činjenicu da ću biti prvi koji će planove uređivati oko desetog koncerta Nationala u Hrvatskoj. Sve ljubavi imaju uspone i padove, kaže izlizana frazetina.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde