Prophets of Rage na Šalati – adrenalinska bomba za mase

Prophets of Rage / foto: Marko Plečko

Jedna od najvećih supergrupa u svijetu trenutno razvalila je sinoć zagrebačku Šalatu kao malo tko do sad. Na čelu sa gitarskom ikonom Tomom Morellom, Prophets of Rage su 90 minuta držali oko pet tisuća ljudi podjednako na nogama i u zraku, dok su riffovi odzvanjali Šalatom i centrom Zagreba.

Prvi su na stage stupili britanci Black Peaks, već u 18:15. Njihov nastup je popratilo tek stotinjak ljudi, dok se većina u krugu Šalate zagrijavala za glavne aktere večeri. Black Peaks se svrstavaju u prog rock, zvuče korektno i ne pretjerano zanimljivo. Ideje su uglavnom već prežvakane, a sam nastup nije pružio neki poseban entuzijazam s njihove strane, vjerojatno zbog malobrojne publike i nezainteresiranosti iste, što nijednom bendu koji se ozbiljno doživljava ne može biti opravdanje.

Skindred

Uslijedili su nešto iskusniji Skindred. Velška čudna kombinacija rocka, funka i popa s primjesama metala uspjela je privući nešto veći broj ljudi već na početku, da bi se svakom novom pjesmom masa ispred pozornice povećavala. Interakcija između benda i publike je bila jako dobra, ponajviše zahvaljujući vokalu Benjiju Webbeu, koji je pružio solidan vokalni performans tijekom cijelog seta. Bend svira jako dobro i uigrano, zvuk je bio dobar, sve zajedno jedna dobra i pozitivna uvertira za ono što je slijedilo kasnije.

House of Pain

Pravi show je započeo na trećem bendu večeri, House of Pain. Jedno od najvećih rap imena devedesetih, na čelu Everlast i Danny Boy, a u pozadini DJ Lethal. U live izdanju je tu dodan još klavijaturist i bubnjar koji se odlično uklopio u cijelu priču. Set započinju lagano, bez veće euforije i trikova, uz Salutations i Back From the Dead, da bi se atmosfera usijala na klasicima Shamrocks and Shenanigans i Who’s The Man. Everlast zatim uzima akustaru i usporava tempo s Johnny Cash obradom Folsom Prison Blues na koju publika odlično reagira. Šalata se u međuvremenu puni do kraja, ostaje slobodno samo par mjesta na tribinama, a uskoro je slijedio i prvi pravi highlight večeri uz famoznu Jump Around kojom House of Pain zatvaraju svoj set.

Pozornica doživljava pravi make-over, uređuju se zadnji detalji i uz zvuk sirene Prophets of Rage po prvi put izlaze pred zagrebačku publiku koja pada u ekstazu već s uvodnom pjesmom po kojoj je bend i nazvan. Parter kao da je u tom trenutku poletio u zrak, a mosh pit i kupanje u Žujama od 20 kn nije prestajalo, posebno nakon što je započela prva Rage Against The Machine stvar sa setliste, Testify. Ovakva razina euforije rijetko se viđa i teško je zamislili što bi bilo da je na pozornici umjesto ‘zamjena’ B-Reala i Chuck D-a bio Zack de la Rocha koji zapravo stoji iza tih tekstova i poruka. Ovako je doživljaj bio ipak nešto drugačiji. Svi smo svjesni da je riječ o još jednom nostalgičarskom pogledu u prošlost i proizvodu koji ima za primarni cilj dobru zabavu i unovčavanje teško zasluženog kultnog statusa. To se ponajviše odnosi na Toma Morella, istinsku gitarsku legendu koju smo imali čast sinoć gledati i slušati, a istih je sve manje. Svakim odsviranim tonom, pokretom i gestom je bilo jasno o kakvoj klasi glazbenika se radi. Imao sam kroz godine priliku gledati desetke Rage Against The Machine tribute bendova i gitarista koji bezuspješno pokušavaju prenijeti dio tog zvuka, ali nakon ovog koncerta je jasno kako je Tom Morello jedinstven, poseban i nenadmašan u tome što radi – istinska svjetska klasa.

Prophets of Rage / foto: Filip Bušić (Sound Report)

Nakon par uvodnih stvari na red je došla i prva Prophets of Rage pjesma, Unfuck The World, koja je samo potvrdila bojazan kako od ekipe u ovom sastavu ipak ne možemo očekivati neki značajan i relevantan materijal. Pjesma zvuči kao odbačeni Rage Against The Machine B-side i ne nudi ništa zanimljivo niti novo. Sreća pa album nije već izašao i da je to bio jedini trenutak u setlisti s novim materijalom, a show se nastavio s Bombtrack i Fight The Power. Nakon toga sa pozornice nestaju Morello, Tim i Brad, a slijedi hip-hop medley koji je uspio zadržati pažnju publike iako je ostao dojam da je tu ubačen samo kao pauza za ostatak benda.

Jedan od vrhunaca nastupa je zasigurno Like a Stone, posvećena nedavno preminulom Chrisu Cornellu. Mračnija pozornica, bubanj, bas i gitara te puna Šalata na vokalu. Za istaknuti je i Morellov whammy solo koji je odnio sve u neku višu dimenziju. Nakon toga još jedan niz RATM stvari tijekom koje kaos na parteru ne prestaje, a kad smo čuli Killing in the Name znali smo da je kraj blizu. Večer je zatvorila repriza Jump Around na kojoj je sudjelovao i Everast, uz sveopće odobravanje oduševljene publike. Svjetla se potom pojačavaju, zajednička fotka sa publikom i to je bilo to. Sat je otkucao točno 90 minuta i kratki pozivi na bis su ugušeni muzikom sa razglasa.

Prophets of Rage su pokazali kako su vrhunski live proizvod, istinski spektakl kakav se rijetko viđa. Bez posebnih produkcijskih trikova, samo muzika, samo riffovi. Kada već Zack ne želi sudjelovati u svemu ovome, zažmirit ćemo jednim okom, uživati u glazbi, i sa radošću progledati kroz prste antikapitalističkom koncertu za samo 240 kn.

Ostavite komentar: