Pipsi konačno pokorili Zagreb

Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com

Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com

Frontmen benda Pips, Chips & Videoclips, Dubravko Ivaniš, nekad Ripper, a danas Daddy, kroz veći dio svoje karijere opisivan je kroz dva nelijepa epiteta – vječni mrgud i egotriper. Upravo to je godinama služilo i kao glavni argument zašto ovaj tako očito genijalan bend nikada nije u potpunosti zasjao sjajem koji zaslužuje.

Dubravka ne poznajem osobno pa ne mogu dati mišljenje da li se s godinama promijenio sklop u njegovoj glavi, da li je došao do stadija gdje su mu ljudi postali simpatičniji nego što su nekad bili ili je s vremenom jednostavno naučio koegzistirati s publikom, ali činjenica je da je uspio okupiti nekih pet tisuća ljudi koji su pohodili Dom sportova da bi prisustvovali nečemu što se najavljivalo kao “koncert karijere”. I pri tome ne mislim na onu publiku koja dođe jer eto, nešto se najavljuje kao  must see, pisat će se o tome po novinama pa ne bi bilo loše da se pojavimo, fotkat ćemo se za Instać pa ćemo sakupiti puno lajkova… A ne! Ovo je bila publika koja je jedva dočekala koncert, publika koja je disala kao jedno i publika koja je još prije početka koncerta stvarala vrtlog emocija koje su samo čekale da eksplodiraju.

Kao predgrupa ovom spektaklu nastupile su simpatične Punčke koje su se ove godine bogami nasvirale po Lijepoj našoj. Mišljenja sam da se efektnost ovog punk tria gubi u velikim prostorima kao što je Dom sportova, ali činjenica je da se samom nastupu nema što prigovoriti. Cure su jako dobro uvježbane, sviraju i izgledaju uvjerljivo, a Lucijino proživljavanje glazbe koju izvodi još uvijek je interesantno i privlači poglede čak i onih koji nisu zainteresirani za sam bend. Bio je zamjetan broj publike koja je došla s ciljem da konačno svjedoči tom “ženskom čudu” koje se sve češće spominje i u mainstream medijima, ali Punčke su ipak prvenstveno poslužile kao dobra podloga za cupkanje dok se čekaju zvijezde večeri.

A zvijezde su na binu izašle “točno kao urica”. Taman kada je želja u publici postala već gotovo opipljiva i kada su se prolomili zvižduci koji pozivaju bend da izađe, Dudo je uz pratnju instrumentalnog intra poveo svoje Pipse na stage. Već u tom početnom trenutku bila je dovoljna samo mala iskra da totalno zapali publiku. A onda su dečki krenuli s pjesmom “Malena” i koncert koji će ući u antologiju započeo je svoje dvoipolsatno putovanje.

Početnu nabrijanu atmosferu zadržala je i sljedeća “Plači”, a onda se klima ipak malo prebacila u pozitivu i publika rasplesala uz noviju “Bi li ili ne bi” i uvijek zabavnu “Sex u školi”. Kao iznenađenje publici došla je pjesma “Tesla” benda Letu Štuke, ali stvar je postala puno smislenija kada se na bini pojavio i sam Dino Šaran. Da ne ostane dužan, Dudin “buraz” s Pipsima je otpjevao pjesmu “Walt”.

Da za zborno pjevanje publike (koje redovito bude najbolji dio svih koncerata ikad) može poslužiti i nešto što nije klasična balada pokazala je izvedba “Ljeta ’85” gdje su tisuće grla uglas sjetno pjevala jer klinci nikad neće znati/što bi bilo da se vrati. Sličnu sliku donijela je i “Htio bi da me voliš” koja, iako je pjesma s novog albuma, nalazi svoj put do publike i očito je da se pretvara u još jednu uspješnicu koja će se vezati uz ime ovog benda.

Nakon nekih sat vremena svirke bilo je vrijeme i za neizostavnu gošću koncerta, ljepšu polovicu bračnog para Ivaniš. Kao uvertira u njezin nastup poslužila je “Čuvar močvara i trava” benda Jinx, a koju je Dubravko izveo u potpuno eklektičnom i klaustofobičnom điru, dobrano potpomognut reflektorima koji su dodatno naglasili svu težinu te stvari. Težak zrak pjesme vrlo je brzo rasplinula Yaya svojim jakim vokalom i vedrim gostovanjem na “Trubaču”.

Ono što je uslijedilo nakon toga moglo bi se najbolje nazvati koncertom unutar koncerta. Da, sve pjesme koje su Pipsi izveli do tog trenutna njihovi su veliki hitovi. Da, publika zna tekstove svih tih pjesama. Ali set koji je uslijedio od “Trubača” pa do samog kraja koncerta bio je creme de la creme, ne samo ovog koncerta, već i cijele karijere benda.

Eksplozija emocija počela je vrlo podmuklo jednim “Poštarom lakog sna”. Jedna pjesma, samo ta jedna pjesma bila je dovoljna da napravi razliku između odličnog koncerta i koncerta koji će zauvijek pamtiti svi koji su na njemu bili. Čak i oni najuporniji koji su cijeli koncert sjedili na tribinama, sigurno uljuljuškani u neudobne klupice i sa šalicom vrućeg kuhanog vina u rukama, u tom trenutku su ustali.  Osjećaj, energija koja se u tom trenutku prenijela dvoranom nije nešto što se može opisati. A onda je uslijedio “Narko”. A onda je uslijedio i “Dan, Mrak”. Do trenutka kad je na red došao “Bog” Mala dvorana već je bila u potpunoj emocionalnoj ekstazi. Tada su se ugasila svjetla, a tisuće upaljača zasvijetlilo je da udari završni pečat nečem neopisivom.

Uz ovakav efektan završetak, bend se povukao sa bine da malo predahne prije bisa. no vrlo brzo su se vratili i još uvijek pod dojmom nastavili ovaj savršen niz pjesama, ovaj put nadograđen “Pjevačem Beatlesa i Stonesa” i odlično prihvaćenom “Gume na kotačima”. Tada su se Pipsi odlučili malo poigravati publikom pa su još jednom napustili binu. No znaju oni dobro da je zagrebačka publika – zeznuta publika kojoj nije problem čekati pa je tako dočekano još i izvođenje “Dođi vilo” i “2×2”.  Kada je bend i nakon toga otišao sa stagea, publika se i dalje nije micala sa svojih mjesta.

Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com

Foto: Samir Cerić Kovačević/Soundguardian.com

Umjesto toga krenuo je val. Val onoga što su se svi potajno nadali, ali nitko nije htio reći na glas. Najprije tiho, tamo negdje u kutevima tribina, među dečkima koji su popili koju pivu previše, a onda malo po malo kroz sve veći broj ljudi, sve dok i zadnja osoba u toj dvorani nije zazivala… Dinamo, moj Dinamo/Ja volim tebe jako/Dinamo, moj Dinamo. Pa još jednom. A onda i još jednom. A onda je iz mraka bine zagrmio i Ripper. Ne Dubravko Ivaniš, ne novi Daddy, nego onaj stari,  samoprozvani kralj Utrina i Zapruđa, zagrebački mangup, Ripper. Dinamooo, moj Dinamo.

Javna je tajna da Pipsi bježe od te pjesme. Imaju svoje razloge, na nikome nije da sudi koliko su ispravni ili ne. Ali taj trenutak, taj djelić popustljivosti takozvanog mrguda spojio ga je s publikom i opravdano dao ovom koncertu titulu vrhunca karijere nekog benda.

Kako je bilo i najavljeno, za službeni kraj dva i pol sata duge glazbene bajke odabrana je “Na putu prema dole”. Emocije su ovaj put svladale i sam bend, Dubravko je predstavio sve članove, svi zajedno su se naklonili i onda uz jedno obično “Laku noć” nestali u mrak. U svemu tome postojao je samo jedan maleni problem. Pet tisuća ljudi i dalje je skandiralo “Hoćemo još”. Pet tisuća ljudi nije se micalo sa svojeg položaja. Pet tisuća ljudi još je jednom zazvalo Dinamo i krenulo mu pjevat himnu. Atmosfera koja je nastala ne viđa se u našim krajevima. Ne viđa se na našim stadionima. Ali eto, vidjela se na jednom rock koncertu, na koncertu benda čijeg frontmena ljudi baš i ne vole, na koncertu benda koji je godinama stisnut u nekom kutu i ne dobiva pažnju koju zaslužuje.

Osjetio je to i Dudo. Shvatio je da ne može protiv mase, shvatio je da će ova publika tražiti još, sve dok ne dobije to što želi. Ponijelo je i njega, vratio se na binu, uhvatio se mikrofona i zapjevao taj jebeni, godinama izbjegavani, refren himne “Dinamo ja volim”. Iza toga nije bilo natrag pa kad je već on tu, izašao je i ostatak benda. Odsvirali su još “Nogomet” za kraj, a onda i stvarno rekli “Dosta, doviđenja”. Nadajmo se, samo za kratko.

Ostavite komentar: