Pips, Chips & Videoclips u Vintageu – Pakuj stvari, ajmo doma

foto: Sarah Agić

Pipsi su sinoć u trijumfalnom stilu završili trodnevno „stažiranje“ u Vintage industrial baru. Atmosfera u Vintageu je uoči nastupa bila očekivana – bilo je vruće, bilo je zadimljeno, bila je gužva svuda.  Vjerojatno poučeni iskustvom od prve dvije večeri kako je 21:30 prerano zagrebačkoj publici za početak koncerta (ma koliko Facebook objava stavili apelirajući da se dođe na vrijeme), Pipsi su za finalnu večer ipak zakazali sastanak za nešto kasnije, odnosno za 22h.

Bio sam poprilično uvjeren kako sam upoznat sa trenutnom postavom Pipsa, međutim poprilično sam uvjeren kako dečka za basom nisam nikad prije vidio. Još kada je mikrofonu prišla silueta sa haljinom i čizmama sa petom, pojavila se sumnja kako smo fulali koncert. No ipak ništa od toga, misteriozna silueta se kroz par sekundi glasom i stasom odala kao Yaya, pjevačica Jinxa i Ivaniševa životna partnerica, koja je bez ikakvih kompleksa sa Pipsima odradila prve tri stvari, između ostalog „Trubača“ kojeg izvodi i na albumu Pipsa, te „Rositu Pedringo“, jednu od idealnih „dizalica“ za početak koncerta. Za to vrijeme, Ripper/Daddy je sjedio na stepenici i zadovoljno promatrao kako mu supruga razvaljuje s matičnim bendom.

Pošto bi ipak bilo ponešto čudno da Yaya pjeva o „pičkama s drugog svijeta“, Ivaniš je preuzeo setlistu od „Ljeta 85’“ nadalje. Uvijek kad krene „Plači“ potajno se ponadam kako će se Rundek odnekud ukazati i svojim baritonom započeti „Koliko si puta plakao..“. Ipak znamo kako je nedavno imao solo koncert u Zagrebu, stalno svira „tu negdje“ pa se ne može ovaj put tako lako izvući da je u Parizu. Nažalost, ništa od toga. Rundeka smo se još prisjetili prilikom poprilično neočekivanog covera Haustora „Neobičan dan“. Iako je Ivaniš zamislio navedenu kao polu-karaoke verziju u suradnji s publikom, ista se baš nije iskazala u poznavanju teksta.

Uslijedio je blok nešto novijih stvari sa „Bi li ili ne bi“, „Mogu ti reć“ i „Htio bih da me voliš“. Stvari sa „Walta“ su se u ovih pet godina zaista “primile” među publikom, te skoro da nije bilo uopće razlike u atmosferi u odnosu na stvari sa albuma „Fred Astaire“ i „Bog“. Nakon što su si ovako dobro „nabacili“, u finalu koncerta je uslijedilo čisto zakucavanje koje je i uslijedilo sa klasicima „Poštar lakog sna“, „Narko“, „Dan, mrak“ i „Dođi vilo“. Da, klasicima. Vrlo je zanimljiva percepcija većine nas kojima se čini da su 90-te završile prije 10-ak godina, no većina gore navedenih stvari već imaju oko dvadesetak godina staža. Ostarile su sjajno, jednoj čitavoj generaciji postale važan dio odrastanja i postale dio mužičke baštine ovih prostora. Kako ih tada drugačije nazvati nego klasicima?

Uslijedilo je jedno od bizarnih pozivanja na bis kojima sam prisustvovao. Naime, osim što je pauza između regularnog dijela i bisa bila neuobičajeno duga, tonac u Vintageu je samo iz njemu znanih razloga pustio muziku sa razglasa. Totalna „zbunjola“ među prisutnima i pokušaji nadglasavanja s razglasom, no Pipsi su se ipak vratili nakon kojih pet minuta. Odnosno, vratili prvi put. Sve do kraja koncerta, Vintage doslovno Pipse nije puštao doma. Prvi bis su iskoristili između ostalog i za predstavljanje novog singla „K1“, te neizostavne „Malena“, „Gume na kotačima“ i „Na putu prema dolje“.

Na drugom bisu su uslijedile „Pjevač Beatlesa i Stonesa“ te „2×2“. U ovim baladama Pipsa se osjetila jedna od boljki koncerta koja se tiče zvuka – Ivanišev vokal je bio dosta zamućen i nejasan. Tijekom „žešćih“ stvari navedeno je učinkovito skrivala uvjerljivost i žestina benda te zborno pjevanje publike, no tijekom balada je bilo očito da se vokal jednostavno ne čuje dovoljno dobro i jasno.

Nikad nisam previše ozbiljno shvaćao dio domaće muzičke kritike koja je Pipse smatrala domaćim klonom Oasis/Blur manije (već počevši od „Boga“, Pipsi su utrli put i imali razvoj koji je zaista unikatno njihov), no prvi put sam primjetio kako su Ivaniš i Damon Albarn u srednjim godina neodoljivo počeli ličiti jedan na drugog. Obojica van stagea na glasu kao teški karakteri, pravi „namćori“ reklo bi se, a na stageu uvijek daju sve od sebe i sto posto su unutra. I uvijek u blago pogrbljenom stavu.

Bilo je tu naravno, kao i uvijek na Pipsima, nepotrebnih dobacivanja „Dinamo“, makar je valjda svakome jasno kako Pipsi više nikada neće odsvirati „Dinamo ja volim“. Ista ta ekipa je potpuno podivljala kada je za finale krenuo „Nogomet“. Tad je bilo jasno kako je Ivaniš cijelo vrijeme bio u pravu – iako bi trebao biti očit, sarkastični odmak „Nogometa“ je ostao neshvaćen kroz sve ove godine. Možda bi koncert ipak završio u ljepšem tonu da smo umjesto „Nogometa“ čuli „Bog“.

Da, Dubravko Ivaniš Ripper/Daddy nikad neće biti pjevač Beatlesa i Stonesa, no Pipsi su dokazali kako su još uvijek itekako relevantan bend. Prema definiciiji samog Ivaniša:

„ Mi jesmo relevantan bend, ne znam do koje se granice razumijemo oko terminologije, u ovom slučaju o pojmu relevantnosti; nije valjda da je brkaš s hajpom ili trenutnom popularnosti?!? Relevantan je Nositelj Ideje, Prijenosnik, Poštar i Oplemenitelj. To je relevantnost, a ne medijske konstrukcije ili top liste.“

Da, to je to.

Jedan komentar o “Pips, Chips & Videoclips u Vintageu – Pakuj stvari, ajmo doma

  • be good to your self

    Jedan od najboljih bendova u ‘rvata i bivšoj nam zemji, svaka čast!

    Reply

Ostavite komentar: