Orgazmični kaos Triggerfingera u Zagrebu

Foto: Maja Večerin

Ovih dana hrvatskim se portalima kao zaraza širi tekst jednog navodnog novinara, koji govori o čemeru i jadu zagrebačke koncertne ponude. Prema mišljenju tog izvjesnog novinara, Zagreb već neko vrijeme nema koncerata koje bi vrijedilo pohoditi. Iskreno se nadam da je dotični ipak uspio uhvatiti predah između mržnje prema organizatorima i mržnje prema publici te da je prisustvovao nastupu genijalnih Triggerfingera koji su u Zagreb doslovno ušli na mala vrata i napravili show koji će se još dugo pamtiti.

Gatuzo

Gatuzo

Kao predgrupa Belgijancima nekako su logično nastupili zagrebački dečki iz benda Gatuzo. Kažem logično jer je njihov jednostavan, a opet žestok i glasan garažni rock idealno legao kao uvertira u Triggerfinger. Kroz pola sata svirke, Gatuzo je sasvim solidno otprašio svoje i zabavljao publiku koja se u sve većem broju okupljala u Malom pogonu Tvornice kulture, pokušavajući ih tako pripremiti za ono što slijedi. No ako ćemo istini na volju, ništa nije moglo poslužiti kao priprema za ono što je dolazilo.

Nakon četrdesetak minuta pauze, kada je rasprodana Tvornica već bila krcata i kada je borba za zrak već lagano kretala, kroz publiku se do bine progurala jedna snježno bijela glava, i još dvojica karikatura koja sviraju uz ovu zanimljivu pojavu. Nakon što su se popeli na taj minijaturni stage, Mario Goossens je već svojim prvim udarcima po bubnju zamalo otpuhao publiku iz prvih redova. S “Black Panic” kao prvom pjesmom koncerta krenula je ekstaza.

Triggerfinger

Triggerfinger

Realno, nekako se očekivalo da će ovaj nastup biti dobar. Osjetila je to i publika koja je kupila ulaznicu, iako je bilo evidentno da velika većina nije upoznata sa samim bendom, a još manje s njihovim tekstovima. Ali nanjušilo se nekako da bi ovo moglo biti dobro. A kako je dobro i slatko bilo!

Kombinacija ovog nespojivog tria, seksipilnog Rubena Blocka na gitari i vokalu, već spomenutog manijaka Maria na bubnju i gorostasa Paula Van Bruystegema na basu iznjedrila je čistu rokersku energiju. Kroz singlove “And There She Was Lying in Wait”, “By Absence of the Sun”, “Halfway Town”… žarili su i prašili i skakali i urlikali. Eksplozija gitare, buka bubnja i smirenost basa stopile su se u jedno s publikom i prenosile taj neki divlji, sirovi i nadasve seksualni osjećaj zrakom.

IMG_0051Toliko ludih scena se odigralo, a opet, nekako ni jedna nije djelovala neiskreno. Ni trenutak kada je Ruben uz bogovske glasovne mogućnosti odlučio pjevati bez mikrofona i time ostavio bez daha sve prisutne, ni mnogobrojni trenuci u kojima je Mario lizao svoje činele i pokazivao čudnu seksualnu privlačnost prema vlastitom setu bubnjeva pa čak ni cjelokupna pojava Van Bruystegema koji djeluje kao neki pridruženi redar koji igrom slučaja posjeduje bas. U toj sveukupnoj pretjeranosti apsolutno svega, zapravo se sve činilo taman kako treba.

“On My Knees”, “My Baby’s Got a Gun”, “Camaro”, “Perfect Match” i ostale nizale su se jedna za drugom, a publika je toliko uživala da bi joj vjerojatno bilo svejedno i da je bend kojim slučajem odlučio otpjevati “Miljacku”. U takvoj euforiji kao budali šamar sjeo je i Mariov bubnjarski solo. Ako ćemo iskreno, super je kada se glazbenici ufuraju u svoje solaže, ali realno, nakon 15 sekundi, nitko ih više ne sluša. No ovaj neobičan lik dobio je pet minuta solo slave i pokazao svu ljepotu svoje nenormalnosti, bjesomučno i prekrasno udarajući po činelama i opnama. U ludovanju nije zaostajao ni sam Ruben, iskorištavajući apsolutno svaki dostupan dio pozornice, a sve u želji da da još makar mali djelić sebe.

Jedina pjesma u kojoj su dečki uspjeli zadržati mirnoću bila je njihova poznata obrada “I Follow Rivers”. S druge strane, to je bio i trenutak na koji je publika najviše otkinula. Uz nju i potpuni raspašoj za kraj, “Cherry”, Belgijanci su završili svoj prvi nastup u Hrvatskoj. Prvi, ali zasigurno ne i posljedni jer ovakva kemija samo čeka kad će se ponovno desiti.

Oh kakva je to koncertna večer bila!

Ostavite komentar: