Mile Kekin (Hladno Pivo): “Svi smo mi maleni kad siđemo sa bine”

Hladno PivoHladno Pivo uskoro ulazi u “zloslutne” tridesete, koje za njih, izgleda, nose samo dobre stvari. Svoje godine nose dostojanstveno, ne držeći se za davno izgubljene ideale iz mladosti i ne posvećujući stihove marihuani i bubašvabama, već zatvorenim firmama i opštenarodnoj apatiji. U susret velikom beogradskom koncertu jednog od najvećih pank rok bendova u regionu, razgovarali smo sa frontmenom Milanom Kekinom – Miletom o novom albumu, starim vremenima i budućim planovima.

BR: Nakon niza koncerata u okviru turneje „Dani zatvorenih vrata“, odlučili ste da ta vrata zatvorite upravo u beogradskoj Hali Sportova. Zašto ste izabrali upravo Beograd? Da li su prevagnule sjajne uspomene sa tri prethodna rasprodata koncerta, želje fanova ili nešto sasvim treće?

Mile: Hala Sportova nam je ostala u lijepom sjećanju jer smo tamo imali tri odlična koncerta. Prostor je taman da nisi predaleko od publike, komunikacija s publikom je vrlo bitna, a  ozvučenje i rasvjeta se mogu odlično uklopiti pa se stvori  dojam klupskog koncerta iako si u dvorani .

BR: Da li ste pripremili nešto drugačije za ovaj veliki koncert? Šta publika treba da očekuje od vas i šta vi očekujete od publike?

Mile: Uz kompletnu brass sekciju bit će još nekih gostiju i predgrupa. Očekujemo maksimalni angažman od publike, a mi ćemo, naravno, dati sve od sebe.

Hladno PivoBR: Novi album „Dani zatvorenih vrata“ istakao se po eksperimentisanju sa muzičkim žanrovima („Barba“, „Dibidus“, „Zombi Parti“ i „Dan Oslobođenja“). Odakle hrabrost za takve „izlete“, danas kada se mnogi drže „igranja na sigurno“ i sviranja onog što znaju da dobro prolazi?

Mile: Mi već dugo eksperimentiramo sa žanrovima i trudimo se da lirika dobije adekvatnu zvučnu podlogu bez obzira na vrstu muzike. Kada radimo na pjesmama ne zamaramo se što će netko reći, to nas ne bi odvelo nikuda. Ne znam da li se tu radi o hrabrosti, mi jednostavno tako funkcioniramo.

BR: Bez obzira na sve promene kroz koje je Hladno Pivo prošlo tokom godina, ono što je uvek ostajalo isto su sjajni tekstovi o velikim temama kroz prizmu malog čoveka. Kako i u kojoj meri je taj mali čovek u sebi zadržao čitav spektar emocija i osobina kao što su skepticizam, iskrenost, ogorčenost, idealizam i u određenoj meri, romantičnost?

Mile: Moje su omiljene pjesme one s kojima se mogu identificirati. Ako pjesma priča o situaciji s kojom se možeš poistovjetiti napravio si već pola posla kao tekstopisac. A da bi se to dogodilo, moraš pratiti čovjeka u svim situacijama ili  što ti kažeš pokriti sav emocionalni spektar od bijesa, ljubomore, zaljubljenosti, opisati ga i kad je luzer i kad je najveći. Očito se puno ljudi i dalje nalazi u našim pjesmama i zato nemamo problema s publikom. Taj naš mali čovjek o kojem pjevamo je vječita inspiracija zato što smo svi mi maleni kad siđemo sa bine, kad smo sami sa sobom i svojim svakodnevnim brigama.

Hladno PivoBR: Pesma „Barba“ nam stihovima „on živi k’o car hvaleći more, a ja ću krepat fućkajuć’ plamene zore oh da je bar mene donijela roda gdje se za more nikad ne kaže voda“ poručuje koliko geografija može da utiče na naše životne izbore. Šta bi bio ili o čemu bi pevao Mile Kekin da se nije rodio na Balkanu?

Mile: Ko bi to znao. Možda član nekog svjetski poznatog benda, a možda, možda radnik u nekoj firmi , možda lokalni alkoholičar. Često sam se pitao što bi bilo da sam ostao živjeti u Njemačkoj, ali sam shvatio da je to računica s previše nepoznatih faktora.

BR: Sada već popularna „Firma“ čini se da je nastala po staroj dobroj formuli po kojoj su „spremljene“ i „Kaže stari što nam fali“, „Par pitanja“, „Od buđenja do dnevnika“, „Odjava programa“ i „Politika“. Da li je ona zapravo „pilula“ koja se daje onima koji su ubeđeni da se Hladno Pivo prodalo?

Mile: Ma ta priča o prodaji je stara koliko je i star pank rok. Mi smo već na prvom albumu imali pjesama koji su nekim bilo prekomercijalne, ma što god to značilo. “Firma” nije nikakva pilula nego je prije svega dobra pjesma s našeg osmog albuma. Nema puno bendova koji se mogu pohvaliti s dobrim pjesmama na osmom albumu.

BR: Kada smo već kod toga… Da li je „Hladno Pivo komercijala“ i možemo li staviti znak jednakosti između komercijalno i loše? Da li je „Für Immer Punk“ još uvek na snazi?

Mile: Nismo nikada bježali od toga da budemo komercijalni u smislu da ono što sviramo dođe do što većeg broja ljudi. Nikada nismo mislili da komercijalnost mora imati negativan prizvuk, ukoliko sviraš ono što želiš. Većinu bendova koje smo slušali i koje slušamo možemo nazvati komercijalnima. Od Pušenja, Azre, Čorbe, Kud Idijota, Orgazma, sve su to bili bendovi s komercijalnim uspjehom, da ne kažem hitovima. Ukoliko je punk stav da guraš po svome i ne padaš pod trendove onda svakako vrijedi spomenuta krilatica.

BR: Inače, „Dani zatvorenih vrata“ je prvi album iz vaše sopstvene produkcijske kuće Gajba records. Kakav je osećaj biti sam svoj šef?

Mile: Sada osim vlastite kuće imamo i veću odgovornost i više posla, ali vjerujemo dugoročno da će se to pokazati kao dobar potez.

Hladno PivoBR: Tokom godina imali ste razne zanimljive saradnje sa muzičarima iz regiona (Edo Maajka, Tomislav Vukelić Tonfa, Golub). Možemo li da očekujemo neke slične u budućnosti?

Mile: Nikada nismo bježali od suradnji ukoliko imaju smisla i pomognu pjesmi da bolje prodiše. Za sada ne znamo hoćemo li surađivati s nekim, ali nije isključeno, čak i vjerujem da hoćemo jer je to i mali bijeg od gledanja istih faca skoro trideset godina.

BR: „Knjiga žalbe“ smatra se muzičkom prekretnicom Hladnog Piva, a možemo je nazvati i „mač sa dve oštrice“, budući da je u jednu ruku predstavljala odraz muzičkog sazrevanja benda, a u drugu ruku uzrok zbog kog su mnogi fanovi „okrenuli leđa“ Hladnom Pivu smatrajući da to više nije pank koji su oni voleli. Žalite li što neki od fanova koji su odrasli uz vas nisu odrasli zajedno sa vama?

Mile: Mi ipak prvo sviramo radi nas pa tek onda radi fanova. Fanovi dolaze i odlaze još od prvog albuma, čak i demo snimaka. Ljudi imaju pravo na svoj doživljaj onoga što radimo i ne miješamo se u njihove živote i odluke. A što se prekretnica tiče, to je ipak bio album “Šamar”. Od tog albuma više nismo morali radit druge poslove nego smo se posvetili isključivo muzici.

BR: Da li je live album „Evo vam Džinovski“ posvećen upravo fanovima koji su otišli ili onima koji su ostali?

Mile: I jedno i drugo, godinama su nas pitali kada ćemo svirati samo stare pjesme pa smo u jednom trenutku odlučili da se vratimo na početke, zbog fanova i zbog nas. Bilo je to kao 20 godina mature: lijepo, ali samo zato što nije često.

BR: Hladno Pivo je gotovo tri decenije na muzičkoj sceni. Neki će reći zbog kvalitetne muzike, neki zbog neposrednih tekstova, neki upravo zbog spremnosti na promenu i razvoj. Čemu Vi pripisujete tu dugovečnost?

Mile: Puno je faktora, od toga da imaš ljude koji se slažu, tekstova, muzike, upornosti, ne treba ni faktor sreće zanemariti, nismo se previše zamarali, treba raditi. Ipak, kad bih morao istaknuti najvažniju osobinu, bila bi to tolerancija, beskrajna tolerancija.

 BR: Da li je istina da smo, da su stvari bile drugačije, 26. februara mogli slušati Kojote umesto Hladnog Piva? Šta je prevagnulo da bend ipak dobije ime Hladno pivo?

Mile: Ha ha, pa bilo je više imena u igri, Kojoti jesu bili jedno od njih. Ipak smo više voljeli pivo od zvjeradi.

Hladno PivoBR: Gde se Hladno Pivo konzumira najbolje – u velikim halama, na otvorenom prostoru ili možda negde drugde? Kako je izgledalo kada su davne 1988. godine ljudi prvi put “okusili” Hladno Pivo na sletu izviđača u Kumrovcu?

Mile: Zavisi, mali koncerti imaju draž koju veliki koncerti nemaju i obrnuto. Sada je ipak manje opojnih napitaka u igri nego na počecima. Taj prvi koncert baš više i ne pamtimo najbolje. Ali ima jedna slika koja kola internetom – izgledali smo na bini kao miks metalaca, pankera i slučajnih prolaznika.

BR: Pre 24 godine nastupili ste kao predgrupa sastavu KUD Idijoti. Da li je upravo ta istorija ono što vas navodi da svaki koncert završavate sa „Kad sunce opet zađe“? Kako je bilo nastupati pre legendarnih Ramonesa?

Mile: Uvijek smo razmišljali o tome da imamo neku pjesmu koja će zatvoriti koncert, npr. kao što Maideni imaju “Always look on the bright side of life”, a kako su nam Idijoti i prijatelji i uzori odlučili smo se za “Kad sunce opet zađe”. Prije Ramonesa smo imali veliku tremu i odsvirali najbrži koncert u životu.

BR: Na albumu „Pobjeda“ (1999) pridružio vam se Stipe Mađor-Božinović na trubi, iako pank i truba, „na papiru“ izgledaju nespojivo. Kako je publika reagovala na to i kako je to uticalo na dalji razvoj benda?

Mile: Mislim da je to bio jedan pozitivan pomak isto kao ubacivanje klavijatura u neke pjesme, dalo nam je malo širine koju smo tada htjeli. Sad ne forsiramo više trubu, ali nikad se ne zna.

BR: Kada ste u septembru prošle godine imali koncert u Subotici, imali ste problem sa zatvorenim granicama između Srbije i Hrvatske. Koliko vas je to podsetilo na devedesete godine? Da li su zatvorene granice ikada zaista razdvojile pankere regiona?

Mile: Devedesetih si morao čekati po par mjeseci da ti izađe intervju koji si dao za fanzin u Srbiji, npr. komunikacija je postojala jedino sa Slovencima u normalnim okvirima. Mislim da granice nisu nikada mogle razdvojiti muzičku scenu, samo je bilo teže komunicirati.

BR: Pank i rok su se nekada smatrali „muzikom za mlade“, koliko se danas, uz razne nove muzičke žanrove, internet i uopšte dešavanja u svetu, to promenilo? Čini se da su današnji rokeri i pankeri pretežno u srednjim „ogorčenim“ godinama. Postoji li kod njih jednak idealizam koji je bio svojstven rokerima 60-ih i 70-ih?Hladno Pivo

Mile: Danas bendovi koji su sedamdesetih bili mladi imaju članove sa po šezdesetak godina na leđima, naravno da se sve promijenilo, od tehnologije do načina sviranja. Idealizam postoji sigurno, ali danas mediji ne pridaju tome važnost koja je postojala u to doba. Općenito mislim da živimo u post-ideoleoškom vremenu.

BR: Govoreći o tom idealizmu, može li pesma da promeni svet? Ako može, šta je potrebno da se desi da bi do te promene došlo, ako je kod mladih koji su najčešći pokretači promena u društvu, preopasna doza pomirljivosti, a premala doza bunta?

Mile: Pjesma ne može promjenit svijet, ali može barem malo utjecati na svjetonazor, naročito mladih ljudi. Može ti pomoći da drugačije sagledavaš život, naročito u malim sredinama u kojima je teško biti imalo drugačiji. Muzika neće promijeniti svijet, ali može malčice promijeniti čovjeka.

Ostavite komentar: