brkovi

Mayales i “Simbol za sunce” u Zagrebu

Mayales; foto: Sarah Agić

Da me prije nekoliko mjeseci netko pitao što mislim o bendu Mayales, vjerojatno bih imao blago negativni odgovor. Bez ikakvog stvarnog temelja osim stereotipa i neznanja, zbog kojih sam Mayales trpao u isti koš s regionalnim bendovima prema kojima nisam gajio neki osobni afinitet. Ako bih čuo na radiju nešto što mi je osobno dosadno i bezlično, može biti da su to i oni Mayalesi ili kako već, zašto ne? Ionako su svi isti.

Međutim, povelika buka koja se (opravdano) digla oko “Simbola za sunce” natjerala me da prestanem biti snobovski seronja i čujem kako bend zaista zvuči. Uz tko zna koje preslušavanje “Simbola za sunce” postao sam svjestan kakav mi je biser cijelo vrijeme pod nosom. Da upotpunim osobno pokajanje, ekspresno sam poslušao i  “2” i “Svima želim raj za sve” te odlučio kako mi je sljedeće koncertno ukazanje Mayalesa u Zagrebu obavezan događaj za posjećivanje.

Organizator je u objavi na Facebooku najavio kako će svima nam draga nacionalna televizija (opaska za čitatelje van Hrvatske – istu s neskrivenim entuzijazmom prisilno financiramo s desetak eura mjesečno) snimati ovaj događaj i kako je početak TOČNO u 21h. Svakako, hvalevrijedno je kako je jedan ovakav događaj privukao pažnju nacionalne televizije, no u zakazanih 21h Tvornica kulture je bila sablasno prazna. Još jednom se pokazalo da osim kad je riječ o slučaju “ozbiljnih” sjedećih dvorana tipa Lisinski, domaća publika jednostavno ne shvaća ozbiljno vremena početka koncerta koja su zakazana prije 21:30.

Sa nešto manje od pola sata zakašnjenja, “postavetina” Mayalesa je otpočela koncert s prvom stvari s albuma kojeg promoviraju – “Među tajnim tajnama”. Zašto “postavetina”? Ako sam dobro izbrojao, na pozornici je bilo ukupno devet ljudi te su povremeno Mayalesi svirali s tri gitare istodobno. Realno, Maidenima tri gitare u bendu vjerojatno ne trebaju, no činilo se na sinoćnjem nastupu Mayalesa kako svaka gitara ima svoju točnu ulogu u upotpunjenju zvučne slike.

Mayalesi su nastavili s blokom pjesama s novog albuma pa su se tako jedna za drugom nizale “Malena”, “Srijeda”, “Danas smo happy” i “Najbolji smo”. Petar Beluhan za mikrofonom je već tad krenuo osvajati publiku svojim zaraznim osmijehom, šireći dobre vibracije među bendom i ostatkom publike koja se već dotad pristojno popunila. Setlista se nakratko “presjekla” s “Jučer je teško” s albuma “2”, da bi se promocija aktualnog albuma opet nastavila s “Dođi tu”, “Simbol za sunce” i “Roadie”. Za samu dinamiku koncerta odlično su “sjela” gostovanja Yaye na “Ti dobro znaš kome pričam”, Valerije Nikolovske na “Simbol za sunce” te Natali Dizdar na “Od ljubavi”. Sve tri su vrhunski vokali čija se boja glasa upravo savršeno uklapa u sanjivu psihodeliju Mayalesa.

U odnosu na to kako “SImbol za sunce” zvuči na albumu, razlika koja mi se najviše svidjela jest gitara Vlade Mirčete koja uživo zvuči puno izraženije i aktivnije sudjeluje u stvaranju zvuka. Višeglasja Petra Beluhana (glavni vokal), Luke Gečeka na gitari i Nikoline Kovačević (prateći vokal) su ustinu bila kirurški precizna i impresivna. Ako bih ijednu izvedbu morao posebno izdvojiti, tada bi to svakako bio aktualni singl “Bum Bum Bum” koji je uživo još dodatno dobio na dinamici i energiji. U svakom slučaju, prostor veličine Tvornice i polu-klupska atmosfera su zaista bile idealne kulise za svu demonstraciju talenta koji posjeduju Mayales.

Iako su komotno mogli, Mayalesi nisu forsirali maratonske biseve. Na prvom su izveli “Zlatne note” te mikrofon prepustili već spomenutoj Natali, dok je koncert zatvoren pjesmom simboličnog naziva “Što je ostalo od nas”. Sve u svemu, hvala Mayalesima na izvrsno provedenoj proljetnoj večeri i jednoj životnoj lekciji.

Ostavite komentar: