Matt Elliott u Zagrebu: Tvornica kao mjesto susreta

Matt Elliott; foto: Goran Novosel

Zagrebačka Tvornica kulture još je jednom postala mjesto na kojem se u ugodnoj atmosferi sreću potpuni stranci i na jednu večer postaju skladna cjelina, stari poznanici u čijem društvu se osjećamo ugodno. Ovaj puta za tu je atmosferu zaslužan gitarist i pjevač iz Bristola, Matt Elliott.

U Malom pogonu već se skupila skupina znatiželjnika kad smo ušetali s plastičnim čašama s pivom u rukama. Na ulazu su nas dočekala ljubazna, ugodno nasmijana lica, kao i pred garderobom gdje smo odložili kapute. Pravi način da vas se uvede u ugodnu večer, čak i ako dolazite na koncert o kojem, potpuno iskreno, ne znate gotovo ništa. Znate da trebate biti ovdje, očekujete da ćete čuti nešto dobro, ali otprilike dotle sežu vaša očekivanja. Jednako tako neuočljivo i jednostavno na pozornicu se popeo u traperice i sportsku majicu obučen gost večeri, i gotovo neprimijećen od publike počeo svirati gitaru. Nečiji pokušaj da ga pozdravi pljeskom zaustavio je skromnim: Don’t, it might be horrible, čime je u jednom potezu razbio led i postao nam simpatičan.

Set je otvorio 17 minuta dugom “The right to cry“. Pjesma kojom nas je odlučio uvesti u svoj opus počinje kao lagana balada i punih petnaest minuta to i ostaje, izmjenjujući dijelove jednostavnih i nježnih stihova s ugodnim minutama ispunjenim finger picking instrumentalom. No, taman u trenutku kada se moglo pomisliti da će ovako proteći večer i u uglovima mozga se počela nakupljati panika da ćemo zapasti u monotoniju, zadnje dvije minute pjesme su živnule i podigle publiku u psihodeličnu, gotovo kakofoniju zvukova. Iako je bilo zaista zanimljivo, možda ni nakon pjesme koja je uslijedila, “Zugzwang“, nismo još bili do kraja uvjereni u to što slušamo, ali se zato na prisutne već spustio onaj ugodan osjećaj da slušamo izvedbu osobe koja razumije i zna što želi dati svirkom.

Obradom pjesme “I put a spell on you” do kraja nam se dodvorio, a činjenicom da nije bila uniformno izvedena i da ju je uspješno uspio prisvojiti, opravdao je izbor. U ovom trenutku dio prisutnih u prvim redovima lagano je posjedao na pod, dok su neki okupljeni sjeli na stepenice izdignute pozornice, sjedeći gotovo uz samog izvođača. Sve skupa pridonijelo je toploj atmosferi u kojoj smo se mogli potpuno opustiti i usredotočiti isključivo na dešifriranje poruke koju je Elliott želio poslati.

U ovom se trenutku trebamo osvrnuti na tu komunikaciju, iako ju je teško prenijeti retroaktivno. Bila je u zraku, dala se iščitati iz lica okupljenih, letjela je negdje nedorečena. Ali, ne mogu informatolozi bez da citiraju Marshalla McLuhana, ako medij jest poruka, najpametnije nam je osvrnuti se na njega. Neki od najdomljivijih dijelova tekstova su nam izblijedjeli i iščeznuli. Nismo dobili potpuno uranjanje u svijet kantautora poput Damiena Jurade i Kristiana Mattsona, ali smo svejedno dobili rijetko iskustvo izdizanja iz svakodnevice. Ono što je nosilo večer jesu jednostavan asortiman instrumenata kojima se Eliott služi: glas, akustična gitara i loop pedala s pokojom frulicom ubačenom za efekt. Izveo je još “The Kursk” te završio s još jednom obradom, poznatom “Bang Bang (My baby shot me down)“.

Naravno da je riječ o individualnom dojmu i ne možemo sa sigurnošću generalizirati, ali vjerujemo da su kući svi otišli zadovoljni. Ovakvi rijetki trenutci čine scenu i prostore poput ovih u Tvornici kulture vrijednim i potrebnim momentima za društvo. A nas veseli svatko tko prepoznaje tu vrijednost.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

Ostavite komentar: