Mark Lanegan i začarani Zagreb

Mark Lanegan Band / foto Sarah Agić

Igrom slučaja, Queens Of The Stone Age su održali koncert u Beču dan prije ovog zagrebačkog ponedjeljka. S obzirom na to da je Mark Lanegan „taman“ imao jedan dan pauze na turneji,  računajući geografsku bliskost Zagreba i Beča potajno sam priželjkivao da će se Mark Lanegan u nekom trenutku pojaviti na pozornici u Beču i raspaliti „Hangin’ Tree“ za dobra stara vremena, odnosno period koji je Mark Lanegan proveo u Queensima.  Iako se navedeno nije desilo, možda i bolje da se Mark kako treba odmorio za ovaj zagrebački koncert, ovaj put u sklopu festivala “Žedno uho”. Vrijedilo je.

Koncert Marka Lanegana u najavama koncerata u Hrvatskoj već dođe kao rutinska agencijska vijest. Stalno se doima kao da je već nedavno bio tu ili će biti kroz par mjeseci (što i nije daleko od istine). Pitanje je jedino u kojem aranžmanu, sa bendom ili bez njega.  Od svih tih silnih koncerata (koje najviše možemo zahvaliti „žednouhoj“ ekipi), radi se o prvom u Tvornici kulture, koja je u zadnjih nekoliko godina doživjela pravu koncertnu renesansu i svojim ugođajem predstavlja jedan od idealnih prostora za nastup Marka Lanegana u Zagrebu.

Joe Cardamone

Hiper-senzibilni Lyenn i multimedijski show Joe Cardamonea na pola puta između Laibacha i Andy Warhola su otvorili program, no mislim da (nažalost s razlogom) nikoga nisu oduševili. Pogotovo potonji koji je bio doslovno napad na sva osjetila, i to ne u pozitivnom smislu. Bez velike pompe, intro snimki i sličnog, Mark Lanegan je ušetao s bendom na stage nešto poslije 22h i odmah sa „novom“ stvari – „Death’s Head Tatoo“ – otvorio koncert. Ostatak setliste je bio očekivan – na tragu ostalih koncerata sa turneje. Naglasak je bio na aktualnom albumu „Gargoyle“ sa nekoliko dobrodošlih iznenađenja, u vidu naprimjer obrade „Love Will Tear Us Apart“ Joy Divisiona, no svi albumi snimljeni sa „Mark Lanegan Bandom“ su bili korektno predstavljeni.

Lako moguće da je Tvornica bila rasprodana, no ako i nije, bilo je jako blizu. Atmosfera je bila primjerena mjestu radnje i akteru, no nažalost (što je stara boljka zagrebačkih „tiših“ koncerata), nije prošlo bez žamora u zadnjim redovima. Iako žamor nije otišao u ekstreme (kao npr. kod Morcheebe gdje je nekultura pojedinaca pokvarila dobar dio koncerata svima oko sebe) , svejedno je teško shvatljivo zašto pojedine osobe plaćaju preko 100 kuna za događaj na kojemu neće uopće slušati izvođača, već brbljati sa svima oko sebe što, ruku na srce, mogu i doma raditi za puno manje novce.

Od nekakvog scenskog showa „za prijaviti“ nije bilo apsolutno i potpuno ništa. Princa tame je kroz cijelo vrijeme obasjavala konstantna pozadina od četiri i po boje (naravno, tamne), dok je sam Lanegan kroz cijelo vrijeme koncerta bio prikovan za svoj mikrofon. Kao i ostatak benda za svoje instrumente. Možda se pitate, po čemu je onda poseban taj Mark Lanegan? Zbog čega je nastala fama oko njegovih koncerata? Očito, niti je atmosfera bila neka totalna ludnica, niti je Lanegan sa bilo čime iznenadio u setlisti ili skakao po stageu i vikao „best crowd in the world“.

Teško je objašnjivo dok ne vidite, odnosno ne čujete, no taj glas na pola puta između Toma Waitsa i Matta Berningera, natopljen nikotinom i alkoholom, ima neobjašnjivu moć sužavanja i intimizacije prostora. Tolika je ta moć, da se jedan koncertni prostor srednje veličine tipa Tvornice kulture, kroz cijelo vrijeme koncerta nije činio većim od neke dnevne sobe. U tih sat i pol do dva, uvlačenje slušatelja u svijet Laneganovih pjesama je potpuno, toliko da zaboravljate da je riječ o običnom koncertu na kojem ste slušatelj. Što je najgore (ili najbolje), čini se da se glavna zvijezda večeri ni pretjerano ne trudi da bude tako. Za to vrijeme, bend je jednostavno „tu“, toliko savršen da ne daje prostora za komentiranje. Teško objašnjivo dok ne čujete. U svakom slučaju, fama je opravdana.

Ostavite komentar: