Mario Lalli (Fatso Jetson): „Nitko koga znam ne radi ono što smo mi nekoć radili“

fatso-jetson
Kalifornijski desert rockeri Fatso Jetson pripadaju podžanru stoner rocka koji su u međuvremenu popularizirali Kyuss, Vista Chino, Unida, Queens of the Stone Age i drugi. U svojoj 22-godišnjoj karijeri svirali su posvuda, a sada napokon dolaze i u Hrvatsku. Stoga smo prije njihovog koncerta s bendovima Greenleaf, Godsleep i Lost Lucid u zagrebačkom AKC Attacku 18. listopada porazgovarali o njihovim tadašnjim i sadašnjim očekivanjima, planovima, „Lo Sound Desert“ dokumentarcu, najdražoj hrani i ostalom…

BR: Kad ste osnovali bend prije više od 20 godina, jeste li mislili da ćete jednom postati tako relevantan bend u ovom glazbenom žanru? Koja ste očekivanja imali kad ste tek počeli stvarati glazbu?

Mario Lalli: Mi smo samo htjeli svirati i u to vrijeme nismo uopće razmišljali o koncertima ili o rutini „benda“… Jedino što smo htjeli je bilo svirati zajedno. Bivanje relevantnim nije nešto čime se zamaram. Moja očekivanja bila su i ostala uživanje u glazbi, sviranje i pisanje, i dijeljenje tih iskustava s prijateljima.

Tony Tornay: Nismo imali pojma. Jedino što smo htjeli je bilo zabavljati se.

BR: Mario, jesu li Dino i Olive pokazivali ikakav glazbeni potencijal kad su bili djeca i jesi li mislio da ćeš jednom stvarati glazbu s njima? Kakav je osjećaj svirati sa svojom djecom? I Dino, kakav je osjećaj svirati s ocem?

Mario: Da, oboje su imali potencijala. Moji su roditelji bili operni pjevači i u našem i njihovom domu par kuća dalje uvijek se pjevalo. Sjećam se i malih predstava koje je moja kći Olive radila za nas… Imala je 4-5 godina. Počela je pjevati u obiteljskom restoranu kad je imala 9-10 godina.

Jasno se sjećam kad je tijekom pauze na probi Yawning Mana u garaži moje kuće Dino sjeo za bubnjeve i noge su mu visjele 30 centimetara od poda, imao je samo 3-4 godine. Zgrabio je bubnjarske štapiće i počeo lupati po bubnjevima u jako ravnomjernom, postojanom ritmu… Ostao sam šokiran, uhvatio gitaru i počeo svirati jednostavni riff od dvije note… Trebala mu je minuta da mi se prilagodi! Bilo je nenormalno. I dok smo svirali zajedno imao je nekakav ljuti izraz lica! To je bilo apsolutno fenomenalno.

Stvaranje glazbe s njima je ostvarenje snova. Uvijek sam se nadao da će svi biti uključeni i osjećati čar glazbe i svih ostalih kul stvari koje dolaze s njom. Uvijek sam htio da i moji prijatelji to iskuse i podijele sa mnom. Naravno, kad sam dobio djecu, sanjario sam o tome i radio na tome da se ostvari… Učio sam ih i ohrabrivao. To je jedna od stvari koje me čine najsretnijim i koje najviše cijenim.

Dino Lalli: Predivna je to stvar… Pravi sam sretnik jer sam u mogućnosti raditi ovako nešto ludo sa svojim roditeljima. To je puno više od sviranja s tatom – mi smo partneri u pisanju pjesama i inspiriramo jedan drugog u svemu što radimo.

BR: Prošlo je šest godina od vašeg posljednjeg solo albuma. Jeste li uživali u povratcima u studio da biste snimili po nekoliko pjesama za tri split albuma na kojima ste se pojavljivali i je li to bila priprema za vaš novi album, „Idle Hands“?

Tony: Stalno smo iskušavali nove ideje i split albumi bili su savršeni razlozi da ih realiziramo. Odlazak u Rancho De La Luna da bismo snimili novi album bilo je odlično iskustvo.

Mario: Split albumi predstavljaju ideje koje smo imali i htjeli snimiti i ovjekovječiti, kako je Tony rekao. To što smo napokon našli vremena za napisati i snimiti čitavi album bilo je uistinu odlično i nadam se da ćemo nastaviti istim tempom. Imam osjećaj da bismo sada mogli postati puno produktivniji.

BR: Budući da je bend dobio nadimak „kumovi desert rocka“ zanima nas vaše mišljenje o današnjoj sceni. Koji su vam noviji desert rock bendovi dragi?

Mario: Obožavam Seana Wheelera iako nije novi glazbenik. Iskopajte iz pustinje i bend Fever Dog – s njima smo svirali i zbilja osjećamo povezanost u smislu zajedničke ljubavi prema improvizaciji. Također Avon, The Woodys, Dali’s Llama, You Know Who, Herbert, 3rd Ear Experience, ZUN

BR: „Lo Sound Desert“ je nedavno izašao. Je li vam se svidjelo sudjelovati na tom projektu i što mislite, kako je dokumentarac ispao?

Mario: Ja sam jako uživao. Pokušao sam što više pomoći Joergu Steinecku sa sakupljanjem sadržaja, fotografija, snimki, vozio sam ga na razne lokacije, povezao ga s ključnim ličnostima na glazbenoj sceni… Ostvarenje ovog filma mi puno znači. Joergove su namjere bile iskrene, jako je naporno radio i žrtvovao se za njega. Film je rezultat iskrenog rada i ljubavi… Joerg je napravio odličan posao i omogućio je postojanje jedne veoma eklektične i višeslojne priče o glazbi i zajednici.

BR: U traileru za „Lo Sound Desert“, rekao si: „You can go out in the desert and blow shit up, you can fucking shoot guns, ride motorcycles and you can play music“. Misliš li da su se stvari promijenile u posljednjih 20 godina?

Mario: Pa ne baš. Pustinja u kojoj živimo malo se razvila pa je sad potrebno ići malo dalje… Ali da jasno odgovorim na pitanje – nitko koga znam ne radi ono što smo mi nekoć radili. Napuniti generator, uzeti neka svjetla, opremu, hladnjak pun pive, roštilj i reći prijateljima gdje ćemo biti u petak navečer… U kojem kanjonu ćemo biti. Zašto to više ne rade? Nisam siguran… Moguće zbog policije pa je potrebno ići puno dublje u pustinju!

BR: Dino, jesi li ti imao priliku doći u doticaj s nečim poput zabava s generatorima koje su nekoć bile popularne? Što misliš, na koje je načine tvoje desert rock iskustvo drukčije od onoga kod ljudi koji su počeli svirati u ranim 90-ima?

Dino: Nisam doživio ništa slično starim zabavama s generatorima. Ali najbliže tome došao sam prilikom svirke na predivnom Dunajam festivalu na Sardiniji!

BR:  Jako smo uzbuđeni jer dolazite u Hrvatsku po prvi put. Budući da će vam se pridružiti Greenleaf koji su prošle godine imali odličan koncert u Zagrebu, zanima nas kako se točno ova zajednička turneja dogodila?

Mario: Prije nekoliko godina upoznao sam Tommyja iz Dozera. On me došao posjetiti u pustinju i proveo je Novu godinu u kući Scotta Reedera. Njihov menadžer i promotor David Koptch, ujedno i naš bliski prijatelj, predložio im je da vide jesmo li dostupni za podržati ih na turneji, a mi smo odmah prihvatili tu priliku.

BR: Za kraj, imat ćete oko 10 koncerata u Italiji. Budući da imate talijansko porijeklo i da ste držali obiteljski restoran, planirate li provesti slobodno vrijeme uživajući u talijanskoj hrani dok ste tamo? Koja su vam najdraža jela?

Mario: To je odlično jer se uvijek dobro najedemo u Italiji. Dino i Tony obožavaju pizzu, pa ćemo jesti pizzu, pizzu i još pizze. Ja se veselim domaćoj tjestenini, pršutu, parmezanu, rižotima, likerima, juhama, kruhu, kavi…

Ali volimo hranu iz cijele Europe i naučit ćemo nešto i o uličnoj hrani u Hrvatskoj! Ulična hrana priča priču, toliko je toga moguće naučiti o novom mjestu i ljudima koji tamo žive kroz hranu koju jedu svaki dan i mjesta na kojima je jedu.

Save

Ostavite komentar: