Gospodari pesme: Joni Mitchell, plavokosa folk kraljica


Rođena kao Roberta Joan Anderson 7. novembra 1943. godine, ova kantautorica i slikarica iz Kanade ostavila je ogroman trag tijekom svoje 40-godišnje muzičke karijere, prvo u folk-rocku, a zatim sve više eksperimentirajući i s jazzom i popom. No samu muziku ostavit ćemo uz rub; ovdje ćemo se posvetiti njezinim stihovima.

Joni je počela pjevati u malom noćnom klubu u rodnom gradu, da bi se 1965. godine preselila u SAD, smjestivši se u Južnu Karolinu, te započela turneju. Od majke je naslijedila ljubav prema književnosti, a od oca prema muzici. Prije nego što se uopće upustila u muzičke vode, studirala je umjetnost, no studij je napustila nakon godinu dana, rekavši majci kako će postati folk pjevačica. Tu 1965. godinu Joni će, osim po selidbi, pamtiti po još dvama važnim događajima u svom životu. Naime, tada je rodila djevojčicu koju je dala na posvajanje jer ju nije mogla izdržavati, a do toga je prvo dovelo to što ju je dečko s kojim je ostala trudna ostavio, zatim, u Kanadi je pobačaj bio ilegalan, a također je bilo sramota roditi nevjenčana, što bi povuklo i dodatno osuđivanje. U medijima se za to saznalo tek 1993. godine, a svoju kćer upoznala je 1997. Neke od pjesama u kojima postoje reference na dijete su „Little Green“ („Blue“, 1971) i „Chinese Cafe / Unchained Melody“ („Wild Things Run Fast“, 1982), u kojoj pjeva:
„Now your kids are coming up straight
And my child’s a stranger
I bore her
But I could not raise her
Nothing lasts for long“.
Kada postanemo svjesni toga da je za Joni kćer zbilja bila strankinja, cijela pjesma dobije novu dimenziju i do izražaja još više dođu bol i tuga koje izviru iz stihova.

Sljedeći događaj te 1965. godine bila je udaja za Chucka Mitchella, čije prezime i danas nosi i poznata je kao Joni Mitchell. Budući da je Chuck živio u SAD-u, Joni se seli k njemu te započinje svoju muzičku karijeru.

Za vrijeme školovanja jedan ju je učitelj ohrabrio da piše poeziju i upravo je njemu posvetila svoj prvi album „Song to a Seagull“ (1968): „Gospodinu Kratzmannu, koji me je naučio voljeti riječi“. Kada je kantautor i gitarist David Crosby (poznat po radu s bendom The Byrds i supergrupom Crosby, Stills & Nash) čuo Joni kako pjeva i svira, bio je oduševljen te joj je odlučio pomoći. Tako je, uz njegovo posredovanje, njezin debi pristao snimiti Reprise Records. Na albumu se, između ostalih, nalazi i pjesma „I Had a King“ u kojoj je opisala svoj brak s Chuckom, koji je razvrgnut već nakon dvije godine:
„I had a king in a salt-rusted carriage
Who carried me off to his country for marriage too soon
Beware of the power of moons
There’s no one to blame
No there’s no one to name as a traitor here
The king’s on the road
And the queen’s in the grove till the end of the year“.


Joni je poznata i po tome što su njezine pjesme izvodili drugi muzičari i prije nego što ih je ona sama objavila. Tako je, na primjer, „Chelsea Morning“, inspiriranu Joninom sobom u New Yorku, i „Both Sides, Now“, inspiriranu ulomkom iz romana „Henderson the Rain King“ autora Saula Bellowa, snimila američka pjevačica Judy Collins, da bi se pjesme tek kasnije našle na drugom albumu Joni Mitchell – „Clouds“ (1969).

Prvim dvama albumima krčila je svoj put, da bi treći, „Ladies of the Canyon“ (1970), postigao veliki uspjeh i ostavio dva hita po kojima je i danas poznata: „Big Yellow Taxi“ i „Woodstock“. Mnogi navode kako je upravo tim pjesmama definirala ne samo jednu muzičku eru, nego i jednu generaciju.

O pjesmi „Big Yellow Taxi“ Joni u jednom intervjuu kaže: „Napisala sam Big Yellow Taxi na svom prvom putovanju na Havaje. Uzela sam taksi do hotela i kada sam se sljedeće jutro probudila, razvukla sam zastore i ugledala predivne zelene planine u daljini. Onda sam pogledala dolje gdje je bilo parkiralište dokle je pogled dosezao, što mi je slomilo srce… tako uništiti raj. Zatim sam sjela i napisala pjesmu.“ Dakako, u skladu s tim, pjesma je to o zabrinutosti za okoliš, a posebno se ističu ovi stihovi u kojima aludira na botanički vrt Foster u Honoluluu:
„They took all the trees
And put them in a tree museum
Then they charged the people
A dollar and a half just to see ’em“.

U vrijeme kada je nastala pjesma „Woodstock“ Joni je bila u vezi s Grahamom Nashom koji je sa svojim bendom Crosby, Stills, Nash & Young nastupao na Woodstocku, dok je u isto vrijeme Joni njezin menadžer savjetovao da će za njenu karijeru biti povoljnije ako se ne pojavi tamo, nego u The Dick Cavett Showu. Stoga je, prema onome što je čula od Grahama i vidjela u televizijskim reportažama, napisala pjesmu o tom značajnom muzičkom festivalu, uspoređujući mjesto održavanja s rajskim vrtom. Naravno, tu je i neizbježno upućivanje na Vijetnamski rat („And I dreamed I saw the bombers / Riding shotgun in the sky“).


A onda je snimljen „Blue“ (1971), ne samo najbolji album Joni Mitchell, nego jedan od najboljih albuma svih vremena. Krenula je s pjesmama koje su bile priče u stihovima, sa živopisnim likovima, često autobiografske, da bi ovdje isklesala zanat i postala prava gospodarica poezije. „All I Want“, „Carey“, „Blue“, „River“ i „A Case of You“ pjesme su koje svakako zaslužuju svu pažnju. U „All I Want“ i „Blue“ progovara o svojoj vezi s Jamesom Taylorom i njegovoj ovisnosti o heroinu, „Carey“ je o Cary Raditz, djevojci koju je upoznala u Grčkoj tijekom europske turneje, „River“ je, iako zapravo govori o prekidu veze, postala božićna pjesma zahvaljujući uvodnim „Zvončićima“, dok u „A Case of You“, navodno, pjeva o Leonardu Cohenu. Riječ je zapravo o albumu za koji bi se moglo reći da se Joni u svojim tekstovima „ispovijeda“, a iz gotovo svakog stiha izviru emocije. Ovo su želje koje izriče u „All I Want“:
„I wanna have fun, I wanna shine like the sun
Wanna be the one that you want to see
Wanna knit you a sweater
Wanna write you a love letter
Wanna make you feel better
Wanna make you feel free“.

Albumom „Blue“ otprilike završava njena folk-rock faza i lagano počinje eksperimentirati prvo s jazzom, a onda i s popom. Za album „Hejira“ (1976), koji se smatra njenim najeksperimentalnijim albumom do tada, Joni kaže: „Pretpostavljam da je dosta ljudi moglo napisati dosta mojih pjesama, ali osjećam da su pjesme s albuma Hejira mogle doći samo iz mene“. Stvaran na putovanju (pa zato na njemu nema toliko klavijatura kao što smo inače navikli), donosi sada već pomalo izlizane teme, no treba uzeti u obzir da je ovo bio već osmi studijski album koji je Joni snimila u 8 godina, stoga manjak inspiracije ni ne čudi. Pjesma koja se može izdvojiti je epska, skoro 9 minuta duga, „Song for Sharon“, s autobiografskim elementima – od prijateljice Sharon Bell iz naslova pjesme, preko detalja iz veze s Johnom Guerinom, do samoubojstva žene Jacksona Browneja (s kojim je, inače, imala aferu):
„A woman I knew just drowned herself
The well was deep and muddy
She was just shaking off futility
Or punishing somebody“.

Osamdesetih godina i dalje joj je muzika u prvom planu pa počinje i s korištenjem moderne tehnologije, no tekstovi ne pate. Iako se u sedamdesetim godinama uglavnom usputno bavila ozbiljnijim temama (više društvenim, nego političkim), na albumu „Dog Eat Dog“ (1985) nalazi se jedna od njenih kontroverznijih pjesama. Naime, „Tax Free“, koju je napisala zajedno s Larryjem Kleinom, pjesma je koja osuđuje američki fundamentalizam, dok je tekst dodatno pojačan govorom propovjednika. Istina se može reći tako jednostavno:
„Preacher preaching love like vengance
Preaching love like hate
Calling for large donations
Promising estates
Rolling lawns and angel bands
Behind the pearly gates
You know, he will have his in this life
But yours will have to wait“.

Nakon toga, politička tematika ne izostaje ni na sljedećem albumu, „Chalk Mark in a Rain Storm“ (1988) kada se u pjesmi „Lakota“ bavi temom uništavanja indijanske kulture.


Joni Mitchell se tek 1994. i petnaestim studijskim albumom „Turbulent Indigo“, mogli bismo tako reći, vratila korijenima. Tu su, dakako, društvene teme, ali vraćamo se i njenom predivnom umijeću oslikavanja riječima i oživljavanju likova i događaja. Izdvajamo „Not To Blame“, snažnu pjesmu o muškarcu koji zlostavlja i dovodi ženu do samoubojstva, ali „nije kriv“.

Krajem devedesetih kritičari počinju primjećivati promjenu u Joninom glasu na nastupima uživo. I sama priznaje da više ne može „pogoditi“ visoke note, ali, iako su mnogi to pripisivali tome što je dugogodišnja pušačica, ona to u svojim intervjuima negira.

Gotovo deset godina trebalo joj je da izda album s potpuno novim pjesmama. Bio je to „Shine“ (2007), njezin posljednji album. Uglavnom je inspiriran ratom u Iraku.

Osim što je sjajan tekstopisac, odlična muzičarka i slikarica, žena koja je 2014. primila The Order of Canada, pisac David Shumway opisao ju je riječima kojima završavamo ovaj tekst:

„Postala je prva žena u popularnoj muzici koju su prepoznali kao umjetnicu u punom smislu te riječi.“

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.