Moskau: Mi možemo svirati najbolje na svijetu, a ljudi će i dalje radije otići na Parni Valjak ili Svemirko

Foto: Nino Šolić

Umjetnički kolektiv Moskau u četvrtak svira zajedno s Klinikom Denisa Kataneca u zagrebačkom Vintage Industrial Baru pa smo pred koncert porazgovarali s njima. Na pitanja su odgovarali Buga Klara Blanuša, Pavle Bojanić i Ivan Grobenski, a saznali smo odakle crpe inspiraciju, kako je bilo surađivati s Antom Perkovićem, o drugim projektima članova benda…

Balkanrock: Glazbeni izričaj koji vi njegujete jedinstven je na ovim prostorima. Iako i sami navodite da je vaša glazba prožeta od kabarea do drame i komedije, od kuda insipracija za stvaranje, nazovimo ju, netipične glazbe posebice na ovim podnebljima?

Ivan Grobenski: Većinom iz tragedije. Inspiraciju crpimo iz našeg neiscrpnog Vrela Inspiracije, a to vrelo pak dolazi iz neprekidnog hoda po ivici raspada koji u svakome trenutku može završiti kobno.

BR: Nastavno na ovo pitanje, možete li izdvojite neke domaće bendove, skupine ili glazbenike koji rade nešto slično, žanrovski svoje, a da odskaču od kalupa u kojima se sve više scene utapa i koliko je uopće zahvalna ta situacija za kvalitetne i odlične glazbenike i glazbene stvaratelje u odnosu na odaziv publike?

Pavle Bojanić: Naš Tužni Dena, Denis Katanec

Ivan: Ja bih izdvojio Mikija Solusa jer je on jednom rekao da je prvi pravi alternativac na ovim našim prostorima i da je sve ovo radio prije svih drugih. Tako da, definitivno Miki Solus, perjanica naše underground alternative!

BR: Moskau je u zadnje dvije godine, moja percepcija, doživio svojevrsni level up. Kakvi su daljnji planovi?

Pavle: Svirali smo na Level Upu u Ljubljani, tako da smo zaista doživjeli svojevrsni level up.

Ivan: Planiramo doživjeti i level down.

BR: Neki od vaših članova surađivali su s pokojnim Antom Perkovićem, koji je neupitno ostavio velik trag iza sebe, možemo spomenuti predstavu/performans “A gdje je revolucija, stoko?!”. Kako je bilo surađivati s njim i ima li još takvih osobenjaka s vizijom u Lijepoj vašoj?

Buga Klara Blanuša: Suradnja s Antom Perkovićem je definitivno nešto što se ne zaboravlja. Od njega sam naučila mnogo stvari, pa tako i sam pristup glazbi i stvaralaštvu, a ostat će mi uvijek u sjećanju po svom repanju na probama. Trenutno ne znam koga bih izdvojila kao „osobenjaka s vizijom“ koji bi bio blizu Anti Perkoviću. Vjerojatno se još nije rodio.

BR: Da ne nabrajam negativne aspekte kulturne situacije u Hrvatskoj, misleći na autorsku glazbenu scenu i prijam sadržaja kod publike, postoji li nešto što mislite da bi moglo promijeniti svijest, zaigrati interes postojeće i potencijalne publike te obnoviti istraživanje i proučavanje glazbenog izričaja, domaće i strane ponude, kao svojevrsnog obrazovnog faktora?

Ivan: To bi bilo moguće jedino kada bi općenito kognitivna putanja ovoga naroda bila uzlazna, ali s obzirom da nije niti da će ikada biti, takvo što je nemoguće. Mi možemo svirati najbolje na svijetu, imati vrhunske tekstove, paziti na svaki detalj u aranžmanu, biti samointertekstualni, razraditi PR, snimiti odlične bendovdke fotke ili spotove, raditi u vrhunskom studiju, a ljudi će i dalje radije otići na Parni Valjak ili Svemirko.

BR: Sad na kraju da ipak pitamo ovo konkretnije pitanje oko samog funkcioniranja i disanja kolektiva Moskau. Koji je opće broj članova i na koji način prearanžirate pjesme, ako vas je neki broj manji za određeni nastup?

Ivan: Opći način funkcioniranja je „no hard feelings, just hard“. Pjesme aranžiramo po onim ljudima koji više puta uzastopno dođu na probu. Nekad je to saksofon, nekad Sara, a nekad ništa od navedenog pa lupamo po smeću.

BR: Uz Moskau, neki od vas imaju i druge projekte?

Ivan: Da, ja sam uz Moskau još i ja, Sara je još Sara, Marko Lucijan je Gentleman, a Tena Novak je Annette Cavon. Gunfić je nažalost uvijek Gundić.

BR: Vidimo se i veselimo se ovom koncertnom četvrtku u Vintage Industrialu.

Ivan: I mi isto, ako se umeđuvremenu ne potučemo.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde