III gitaristički festival u Omišu: Akustična rapsodija Stefanovskoga, mali odaziv publike

Gusarski grad nastavlja s održavanjem gitarističkog festivala i treću godinu zaredom. Omiš je i ove godine destinacija za brojne gitariste s naših prostora, ali i sve ljubitelje tog popularnog instrumenta koji je puno više od toga. Tako je i ove godine moto “Gitara je život” a tu uzrečicu je osobno potvrdio i ovogodišnji glavni gost omiškog festivala Vlatko Stefanovski.

Ova godina omiškog festivala u mnogočemu je nalikovala onoj prošlogodišnjoj. Tu smo opet imali gitarističke virtuoze s naših prostora, Stefanovskoga i Lipovaču, obojicu u nešto drukčijim izvedbama, te između ostalih osvježenje iz Zagreba- mladog Ivana Mihaljevića koji se u glazbenim krugovima već etablirao kao vrhunski gitarist.

Koliko god se sve manje-više činilo identično kao lani, barem po pitanju glavnih izvođača, u zraku se već prvi dan otvaranja festivala osjećao manjak atmosfere, poglavito zbog manjeg broja ljudi. Okolnim ljubiteljima (poglavito mladima) glazbe očito je nepremostiva prepreka bila cijena ulaznice za prvi dan, koja je bila paprena ako uzmemo u obzir krizna vremena u kojima se nalazimo (200 kuna samo za solo koncert Stefanovskoga, kojeg smo ipak vidjeli i lani). Tako su se u sastavu publike uglavnom našle akreditirane osobe, natjecatelji i izvođači, te ostali posebni uzvanici. To nimalo ne umanjuje maestralnost makedonskog virtuoza, čijim se akustičnim solo koncertom započeo festival. Naime, koliko je poznato, ovo je prvi put da je Stefanovski izveo akustični solo koncert u Hrvatskoj, i to je davalo dodatno na težini koncerta, u kojem se Stefanovski pokazao kao fenomenalan izvođač kada nije u pitanju samo električna gitara. Njegove uvodne riječi “Samo se opustite i uživajte!” bile su vjerojatno najbolji savjet publici, a nakon uvodnih par stvari publika je spontano pljeskala, pogotovo na njegovo prepoznatljivo “Jen’ dva tri jen’ dva jen’ dva”. Stefanovski se tijekom svirke u par navrata zahvalio na pozivu i dobrodošlici, i posebno naglasio kako ga more neizmjerno opušta, ali i da rijetko svira ovakve solo koncerte. Bilo je tu zbilja raznolikog repertoara-od suvremene klasične glazbe, točnije Vlatkove minijature izvedbe “Gnossienne No.1” od Erika Satia, pa sve do njegovih solo izvedbi. Tu treba izdvojiti vrlo opuštajuću “Lullaby for Ana“, stvar koju je posvetio svojoj kćeri, napisanu prije 22 godine. Ali to nije bila jedina uspavanka, druga na red nedugo nakon toga došla je Bregovićeva “Uspavanka za Radmilu M“. Kako je Stefanovski rekao, došlo je vrijeme da se nešto i otpjeva, pa je tu čast imala pjesma “Gipsy Song“. Svakako se ističe, kako je Stefanovski upozorio, iznimno komplicirana 11-osminska izvedba “Kalajdzisko Oro“. Makedonac je ponovno potvrdio kako je gitara život u svakom smislu te riječi, spomenio je njegovu suradnju sa svjetski priznatim gitaristima Stochelo Rosenbergom i Tommy Emmanuelom u sklopu projekta “Kings of Strings“, te ih posebno nahvalio kao veće virtuoze od njega samoga. U tom smislu izveo je i Emmanuelovu izvedbu “Guitar Boogie”. Sam kraj ove izvanredne akustične svirke bio je rezerviran za poznate Leb i Sol pjesme “Čuknivo Drvo“ te “Jovano,Jovanke”.

Nakon čiste jednoiposatne uživancije od strane Stefanovskoga, došao je red na ostale gitariste, koji su prezentirali neke svoje izvedbe: Dragomir Herendić Dragianni je i ove godine u Omišu, uz već spomenutog Ivana Mihaljevića koji je zasigurno jedan od najboljih gitarista u Hrvatskoj.

Potiho je na red došao jedan od gitarističkih velikana koji je možda i pomalo nepravedno zasvirao posljednji prvu večer, kada je već dosta ljudi otišlo. Radi se o Zeli Lipovači koji je i sam naglasio kako je ostala “mala ali probrana publika”. Zele je ponovno pokazao kako ima jedinstven i prepoznatljiv stil te je izveo tri pjesme od kojih valja istaknuti njegov odlični instrumental “Maida” koji ima svoju priču i pozadinu. Zele je istaknuo kako je tu pjesmu posvetio svojoj rodici koja je poginula za vrijeme prošlog rata. Nakon toga su mu se pridružili njegove kolege iz Divljih jagoda, Toni Janković i Marko Osmanović koji su akustično izveli “Šejlu“, “Let na drugi svijet” te još nekoliko poznatih njihovih pjesama.

Drugi dan je ispratio mali broj ljudi, a posebno je upadalo u oči popodnevno kvalifikacijsko natjecanje gitarista za borbu za ulaz u finale, za kojeg nije bilo interesa publike ali ni natjecatelja jer se za električnu gitaru npr.prijavilo samo pet natjecatelja od kojih su trojica otišli u večernje superfinale.

U kategoriji električne gitare do ’92.godišta pobjednik je Hrvoje Horvat, u X.kategoriji električne gitare bez ograničenja pobjednik je Mladen Pecović iz Srbije. Pobjednici su od žirija dobili posebne pohvale, Horvat za polaganiju “bluesersku” izvedbu dok je Pecović oduševio svojim “clean” zvukom na Stratocasteru.

Večer se nastavila na cruise partyu na brodu “Jure Joskan”, gdje je kao i prošle godine zabavljao “Harpoon Blues Band”.

S obzirom na to da se slijedeća, posljednja dva dana festivala odnose na klasičnu gitaru, ispratio sam samo prva dva dana koji su ipak tematski vezani za električnu gitaru. Festival je ove godine također plijenio kvalitetom i tu nema nikakve diskusije, ali se nedvojbeno primjeti i nedostatak intimnosti, a uzroke treba tražiti u malom broju posjetitelja kao i malom broju natjecatelja. Organizacija je morala pripaziti na to da cijene ulaznica ne budu ovako visoke, i uzeti u obzir sveopću besparicu. Ovo ni u kojem slučaju ne bi smjela biti manifestacija za one odabrane i dubljeg džepa, ali ovako ispada da je tako, osim ako se na festivalu želi gurati pozerstvo i glamur.

Bilo kako bilo, omiški festival ide krupnim koracima dalje, pa makar i s malim razočaranjem u brojnost publike i izvođača kojih se ipak najavljivalo drastično više.

Ostavite komentar: