Gospodari pesme: Mladić sa cvijećem u džepu i trnom u boku, Morrissey

Kontraverzni Morrissey tijekom života izgradio je od sebe famu i postao čovjek-ideja čiji lik i djelo za jedne utjelovljuju gotovo beskompromisnu aspiraciju ka najvišim idealima, a za druge predstavlja priču o egomanijaku koji svojom pompoznosti maskira nedostatak talenta za pisanje glazbe koji bi ga učinio samostalnim kantautorom. Bez obzira na sklonost melodramatičnosti, Morrissey je nesumnjivo napisao neke od najljepših stihova pop glazbe uopće. Sve je počelo osamdesetih godina prošlog stoljeća, s romantičnim dečkom kojemu je cvijeće virilo iz stražnjeg džepa traperica, njegovog prijatelja s gitarom i njihovog benda imena the Smiths.

Moz i Marr
Prvu etapu Morrisseyjevog haranja glazbenom scenom obilježio je odnos sa gitaristom The Smithsa Johnnyjem Marrom. Dinamika njihovog odnosa, različitost koja se upotpunjuje, sukob osobnosti koji kulminira kreativnim nabojem, činio je najupečatljiviji dio petogodišnjeg razdoblja u kojem je Morrissey stasao kao dio četveročlanog benda. U tri i pol desetljeća na sceni, pet godina provedenih u bendu možda se ne čini tako puno, ali uz to što su obilježile njegovu karijeru, puno je to vremena provedeno u timu za ekscentrika kakav je Morrissey. U tom razdoblju oblikovana je legenda o njemu kao usamljenom vitezu, odnosu Moz-Marr i kultnom bendu The Smiths. I unatoč tome, priča ne bi bila dovoljna da Stevena Patricka Morrisseyja učini relevantnim danas kako je bio i početkom osamdesetih da nije njegova specifičnog i hipnotizirajućeg glasa, a još više njegovih tekstova, humora a la Oscar Wilde te drugih referenci na Kerouaca (“Pretty girls make graves”), Shakespeare-a (“Cemetary Gates”)…

Prvi album Smithsa – „The Smiths“ – objavljen 1984. godine najavio je četiri albuma odlične Marrove gitare, klesanja i vrhunaca Morrisseyeve pjesničke vještine te nije ostavio mjesta dvojbi da će njegova taština parirati onoj Boba Dylana. No, nonšalantnost i na ironiji baziran smisao za humor izdvajaju Morrisseyevo pjesništvo od ranije spominjanih Gospodara pjesama. On ne prati uvriježene pjesničke prakse, a već se iz naslova njegovih pjesama i albuma daju iščitati konkretnije agende nego iz tekstova Dylanovih najangažiranijih godina, kojeg spominjemo zbog njegove uloge u aktualizaciji teme poezije u glazbi. Drugi album, recimo, nosi naziv „Meat is Murder“ te ne daje prostora sumnji u Mozov aktivizam. No, ono što njegovo hvatanje u koštac sa nesigurnostima i sumnjama koje tematski povezuju pisca poezije i tekstopisca izdvaja iz vojske drugih koji se pokušavaju baviti istim pozivom, jest njegova sposobnost da autoironijom i britkim humorom kroz tijek pjesme izrazi više motiva nego postoji na čitavim albumima nekih poznatijih imena suvremene scene. Već nam prvi album donosi obilje tog njegovog specifičnog doživljaja koji obilježava njegove tekstove:

„Punctured bicycle
On a hillside desolate
Will Nature make a man of me yet?
When in this charming car
This charming man
Why pamper life’s complexities
When the leather runs smooth on the passenger seat?“
(This Charming Man, 1983.)

Ili, sa trećeg albuma, razigrana i gotovo avangardna “Some girls are bigger than others” otkriva njegov pakosni smisao za humor inspiriran njegovim već spomenutim herojem Oscarom Wildeom. S njega dolazi i jedna od najljepših pjesama, suvremeni ekvivalent patosu i poetici W. B. Yeatsa:
“There Is A Light That Never Goes Out” udara u srž:

„And if a ten-ton truck
Kills the both of us
To die by your side
Well, the pleasure, the privilege is mine“
(There Is A Light That Never Goes OutThe Queen Is Dead, 1986.)

objedinjujući direktnost suvremene poezije i mogućnost urlanja melodije iz sveg glasa uz Morrissejev hladnokrvni vokal koju prepoznaju generacije i biraju za svoju himnu. No iz tih godina partnerstva s Marrom i prije pucanja njihove ljubavi stvoren je najveći broj pjesama koji i danas čine vrhunce njegove karijere. Uz Marrovu sposobnost pisanja glazbe i gitaristčko umijeće, Morrissejev su glas i talent za pisanje dolazili do izražaja na svakoj traci na bilo kojem od albuma The Smithsa. Funkcioniranje te simbioze može se promatrati u nježnoj i morisejevski turobnoj “Please, Please, Please Let Me Get What I Want” koja je uključena u soundtrack filma Pretty In Pink. (Zapravo, dosta se njegovog opusa može nazvati brat pack poezijom, iako bi daljnje obrazlaganje te tvrdnje vjerojatno umanjilo Mozovu vještinu na tinejđersko piskaranje, što nikako ne bi bilo fer). Kada Marr i dalje svira tu pjesmu melodija zvuči kako treba, a kada je Morrissey izvodi njezina poetičnost i njegov vokal dolaze do izražaja, ali je prateći bend ne može podići na razinu na koju su njegove pjesme dizali Smithsi.

Morrissey nakon Smithsa
Nakon raspada Smithsa postalo je očigledno koliko je bend značio za Mozovu karijeru, a istovremeno da je njegovo pisanje umjetnost samo za sebe i izvan okvira rock benda. I dalje nerijetko sumoran, ali svejednako sposoban za proboje razoružavajućeg humora u sarkastične kritike odnosa, svakodnevice i dirljivih momenata, on poezijom liječi dosadu i monotoniju suvremenog čovjeka. Ono što je započeo sa Smithisma i “Heaven Knows I’m Miserable Now”, “Bigmouth Strikes Again” ili “Shoplifters Of The World Unite”, da nabrojimo samo neke, sada brusi pjesmama poput “Everyday Is Like Sunday” i “We Hate It When Our Friends Become Successful”:

“You see, it should have been me.
It could have been me.
Everybody knows, everybody says so.
They say, “Oh, you have loads of songs,
So many songs,
More songs than they can stand —
Verse, chorus, middle eighth break”
Just listen,
“La la la”
(We Hate It When Our Friends Become SuccessfulYour Arsenal, 1992.)

Zapravo, iz njegovog malne pretjerano produktivnog opusa, nemoguće je izdvojiti najbolje stihove u nečemu omeđenijem od monografije, jer je njegovo pjesničko umijeće neosporno. Predbacuju mu malodušnost, mizantropiju i pretjeranu sklonost sarkazmu, ali priznanje umijeća baratanja riječima ne može izostati. O svojoj reputaciji teškog čovjeka i egocentrika, ali svakako osobe iznimnog senzibiliteta i smisla za humor, najbolje zaključuje sam:

“There’s so much destruction
All over the world
And all you can do is
Complain about me

I was a small, fat child in a welfare house
There was only one thing I ever dreamed about
And fate has just
Handed it to me – whoopee

You don’t like me, but you love me
Either way you’re wrong
You’re gonna miss me when I’m gone”.
(All You Need Is MeYears of Refusal, 2009.)

Izdvojene strofe možda nisu najviša postignuća njegova pisanja, ali svjedoče o duhovitom i liričnom stilu Mozove poezije te izravnosti s kojom odabire hvata se u koštac s najkontraverznijim temama. Njegova je poezija aktualna i angažirana, a ujedno lijepa i jednostavna, što ga čini vrsnim pjesnikom. Na stranu njegov privatni život, karakter ili sklonost senzacionalizmu, Morrissey je svakako zaslužio kultni status i koji redak u društvu Gospodara pjesama.

Ostavite komentar: