brkovi

Gospodari pesme: James Joyce zadimljenih pabova, Shane MacGowan

Rođen 25. prosinca 1957. stvorio je blend zelenih pašnjaka i veselih pijanica s pintama piva u rukama kako pjevaju narodne pjesme u (više ne)zadimljenim pubovima Irske s ljutitim urbanim punkom. Punim imenom Shane Patrick Lysaght MacGowan školovanje je završio kad su ga izbacili iz prestižne Westministerske škole u kojoj je bio na stipendiji, zbog korištenja droga. Prije Poguesa kratko je svirao u bendu The Nipple Erectors, a od 1994. zamijenio ih je bendom Shane MacGowan and the Popes, uz povremene samostalne izlete poput suradnje sa Sinead O’Connor na pjesmi “Haunted” ili odlične obrade “What a wonderful world” sa Nickom Caveom, prethodnikom u rubrici Gospodara pesme. Od 2005. vratio se ponovno okupljenim Poguesima.

Veliki utjecaji su mu bili irski folk izvođači poput The Dublinersa i Elvisa Costella, a prijateljevao je te često surađivao i s Joeom Strummerom iz benda The Clash i Nickom Caveom, da navedemo samo neke od velikana koji ga okružuju. Poguesi su na nov način spojil punk s irskom folk glazbom – bez njih ne bi bilo bendova poput, primjerice, Flogging Molly i Dropkick Murphys.  U pjesmama su očuvali i sirovu energiju punka i karakterističnu irsku liriku. One su glasne, krcate tradicionalnim instrumentima i odličnim tekstovima koje je mahom pisao MacGowan.

MacGowan se može uklopiti u sliku stereotipnog Irca. Poznat je po problemima s alkoholom, pojavu mu je do nedavno krasio veličanstven nedostatak zuba, a BBC-jev dokumentarac “The Great Hunger: The Life and Songs of Shane MacGowan” prikazuje ga za šankom u gostionici gdje spontano počinje pjevati traicionalnu irsku folk pjesmu “Kitty” (koju su, usput budi rečeno, izveli na svom koncertu u Zagrebu 2011. godine). Uz sve to on je pjesnik čiji tekstovi suptilno komentiraju politiku, referiraju se na kulturu i pozivaju na živote malog čovjeka. Univerzalni su, ali eksplicitni i jasni, inteligentni, ali laički i jednostavni. Tematski često mračne i zahtjevne, njegove pjesme prate vesele melodije i živahni ugođaj. Često su natopljene alkoholom i prizorima s ulice, a prati ih tvrdoglavo uporan irski duh kojeg se ne da slomiti. Iako The Pogues po mnogim faktorima pripadaju punk pokretu, MacGowanovu liriku nemoguće je posmatrati izvan irske tradicije pjesništva i književnosti uopšte, čiji su čuveni predstavnici James Joyce i W.B.Yeats.

________________________________________________________________

I’m just following the Irish tradition of songwriting, the Irish way of life, the human way of life. Cram as much pleasure into life, and rail against the pain you have to suffer as a result. Or scream and rant with the pain, and wait for it to be taken away with beautiful pleasure…

___________________________________________________________________

Pravi primjer njegovog umeća je “Fairytale of New York na kojoj je vokale posudila Kirsty MacColl. Jedna od rijetkih božićnih pjesama koje uspijevaju ne naživcirati slušatelja u predbožićno vrijeme u kojem, uglavnom prerano, tematski ukrasi i playliste postanu neizbježni u svakoj trgovini, na svakoj radiopostaji, u svakom tramvaju. Priča o njezinom nastajanju navodno počinje okladom između Poguesa i njihovog tadašnjeg producenta Elvisa Costella koji je tvrdio da takav bend ne može napisati božićni hit. I ne samo da je proglašena najslušanijom božićnom pjesmom dvadesetog stoljeća, već je Shane, uz pomoć suosnivača benda Jema Finera, uspio u nečemu čime se ne može pohvaliti velik broj hitova koji nas prate svake zime. Stvorio je autenično pogue mahone (prevedeno s gaelskog “poljubi me u dupe”) pjesničko djelo koje, umjesto da bude sladunjavo i spominje djedicu s kolom u ruci i sobove, sadrži legendarne stihove:

“You’re a bum
You’re a punk
You’re an old slut on junk
Lying there almost dead
On a drip in that bed

You scumbag
You maggot
You cheap lousy faggot
Happy Christmas your arse
I pray God
It’s our last”

(“Fairytale of New York”, If I should fall from grace with God, 1988.)

i pijančevo žaljenje: “I could have been someone” na koje mu draga ironično odgavara: “Well, so could anyone”. Tipičan božićni ugođaj, složit ćete se.

Pjesma je prvo izdana kao singl, a kasnije objavljena na albumu “If I should fall from grace with God”, kojem je naslovna pjesma nezaobilazna u svakoj antologiji Poguesa i njihovog frontmena.

“Bury me at sea
Where no murdered ghost can haunt me
If I rock upon the waves
Then no corpse can lie upon me”

(“If I should fall from grace with God”, If I should fall from grace with God, 1988.)

Veseli su stihovi ove light pjesmice, tipične za MacGowanovo pisanje. Teško se mogu naći lakše teme i veseliji tekstovi za utkati u glasne i zabavne zvukove gajdi i frulica.

Ljutnja i frustracija karakteristična za punk u savršenom su skladu s njegovim hrapavim i grubim glasom. Istodobno, melodije ostaju vesele i zabavne, što je pravi bunt u MacGowanovom stvaralaštvu. Prkos koji se održava na površini unatoč mračnim dubinama koje se nalaze ispod. Ovisnosti, smrt, siromaštvo, ništa ne može poraziti ljudski duh, uvjeravaju nas Shaneovi stihovi. Ili, kako bi to puno bolje i jednostavnije rekao ovaj Gospodar pjesme

“There was nothing ever gained
By a wet thing called a tear
When the world is too dark
And I need the light inside of me
I’ll walk into a bar
And drink fifteen pints of beer

I am going, I am going
Any which way the wind may be blowing
I am going, I am going
Where streams of whiskey are flowing”

(“Streams of Whiskey”, Red roses for me, 1984.)

________________________________________________________________

The most important thing to remember about drunks is that drunks are far more intelligent than non-drunks- they spend a lot of time talking in pubs, unlike workaholics who concentrate on their careers and ambitions, who never develop their higher spiritual values, who never explore the insides of their head like a drunk does.

___________________________________________________________________

Ne bi bilo u redu ostaviti sliku o Shaneu na ovome. Istina je da je on poznat kao čovjek sklon porocima i on to nikada nije pokušavao da sakrije. Naprotiv, slavio je svoje mračne strane stihovima koji će odjekivati u vječnosti. Ipak, kao što je sam to rekao, kao pijanac on je imao mnogo vremena da istraži dubine svoje glave, i možda je upravo zato uspevao da ostavi svoju krv, znoj, mračnu dušu i sklonost ka samouništenju na papir i prevede ih u pjesmu. Mnogi njegovi tekstovi puni su ljepote i svjedoče o tome da njegov bunt nije rezultat razmaženosti ili neukosti, kako nam današnja blazirana kultura tumači svaki nemir. Naprotiv, iznimno perceptivni i inteligentni komentari događaja iz povijesti ili iz svakodnevnih života u njegovim su tekstovima pažljivo utkani u nježne i nerijetko dirljive stihove. Ne bi smjeli izbjeći  “Rainy night in Soho u kojoj nalazimo romantiku kakvoj nema premca poput izjave “You’re the measure of my dreams”. Ali onu pravu sakriva pod veseli bunt tipa Sayonara:

“I got new papers in a bordello
With some luckies and my i.d.
My heart was pounding like a hammer
Thai thai thai thai thai! I am free

She kissed me softly on the lips
She took my hand without a sound
This was our happy ever after
So motherfucker kiss the ground”

(“Sayonara”, Hell’s Ditch, 1990.)

Jer romantika je, pa čak i ona poetski vrhunski napisana, sama za sebe uglavnom dosadna. Najefektnija je ovako, kad joj se doda kaos koji uglavnom obilježava svaki život vrijedan življenja. Još rjeđe nego se danas nađe takav, nađe se netko tko ga uspije i opjevati na ovako zanimljiv i efektan način:

“Stepped over bodies in Bombay
Tried to make it to the U.S.A.
Ended up in Nepal
Up on the roof with nothing at all
And I knew that day
I was going to stay
Right where I am, on the sunnyside of the street.”

(Sunnyside of the street, Hell’s Ditch, 1990.)

Pa su onda tu nezaobilazni tekstovi dečkiju iz okruga Pakao i jedno mrtvo tijelo amerikanca koje je bilo povod za prvo oblokavanje na odličnom albumu “Rum, Sodomy & The Lash”, drugom studijskom albumu Poguesa krcatom odličnim pjesmama.

“But now I’ve the most charming of verandahs
I sit and watch the junkies, the drunks, the pimps, the whores
Five green bottles sitting on the floor
I wish to christ, I wish to christ
That I had fifteen more.

And it’s lend me ten pounds, I’ll buy you a drink
And mother wake me early in the morning”

(Boys from the County Hell, Rum, Sodomy & The Lash, 1985.)

“The cadallac stood by the house
And the yanks they were within
And the tinker boys they hissed advice
Hot wire her with a pin
We turned and shook as we had a look
In the room where the dead man lay
And big Jim Dwyer made his last trip
To the shores where his fathers lay”

(The body of an American, Rum, Sodomy & The Lash, 1985.)

Razdoblje provedeno u Popesima rezultiralo je s četiri albuma, nasuprot sedam koje je MacGowan snimio s Poguesima. Na albumu “The Snake” našlo se veselih i duhovitih tekstova, mahom kraćih od onih s prethodnim bendom. Zapažena je ostala “Nancy Whiskey”, inspirirana škotskom folk pjesmom Calton Weaver. Nakon njegovog odlaska iz benda Popesi su nastavili svirati bez njega.

“I bought her, I drank her, I had another
Ran out of money, so I did steal
She ran me ragged, Nancy Whiskey
For seven years, a rollin’ wheel
Whiskey, Whiskey, Nancy Whiskey
Whiskey, Whiskey, Nancy Ohh”

(Nancy Whiskey Lyrics, Snake, 1994.)

Druga žena koju je napisao Shane, a mora se spomenuti je slavna Sally Maclennane. Tu smo tek zagrebali površinu najboljih pjesama koje je napisao. Uzmete li kompilaciju svih tekstova koje je sastavio naći ćete izvor smijeha, kontemplacije, a ponešto ćete i naučiti. Njegov je opus iznimno kvalitetan, a imidž pijanice možda nije netočan, ali je varljiv. Letemičan pogled na popis vrhunskih umjetnika koji cijene njegovo djelo dovoljan je svjedok njegovoj kvaliteti. Recept je ovaj: kad vas pritisne teret ljudske gluposti, isfrustrira buka i isprazno blještavilo besmislenih poruka kojima nas bombardiraju polu-brendovi i na nas vrište oglasi i reklame, posegnite za hrapavim glasom punkera i pjesnika koji pjeva

“For it’s stupid to laugh and it’s useless to bawl
About a rusty tin can and an old hurley ball
(…)
Take my hand, and dry your tears babe
Take my hand, forget your fears babe
There’s no pain, there’s no more sorrow
They’re all gone, gone in the years babe”

(Broad Majestic Shannon, If I should fall from grace with God, 1988.)

Ostavite komentar: