„Good Times“ uz Mando Diao u Zagrebu

Mando Diao / foto: Sarah Agić

Poprilično je iznenadila prekjučerašnja vijest kako će Mando Diao svoj premijerni samostalni nastup u Zagrebu odraditi u klubu Vintage Industrial Bar umjesto u puno većem prostoru Paviljona 9 Zagrebačkog velesajma kako je prvotno najavljeno.

Organizator se nije pravdao (kako to već organizatori znaju) “tehničkim” ili pak “logističkim“ problemima već je otvoreno komunicirano kako je razlog preseljenja – nedovoljni interes. U najmanju ruku čudno, pogotovo s obzirom na to kako sam imao dojam da Mando Diao ima vrlo dobru reputaciju kod zagrebačke koncertne publike te da potpuno ispunjen Paviljon 9 uopće nije upitan. Također, InMusic festival je kao organizator potpuno pristojno reklamirao događaj dok zaista ne pamtim kad je neki bend dao više intervjua za regionalne portale od Mando Diao u proteklih tjedan dana.

Mnogima je još u sjećanju ostao naprasno otkazan koncert 2009. godine kada je nastup Mando Diao kao “vruće robe” trebao biti jedan od vrhunaca koncertne sezone u Zagrebu. Dug su dijelom vratili vrlo dobrim nastupom na InMusic festivalu 2012. godine, no samostalni nastup smo dočekali tek gotovo devet godina poslije sa bitno izmijenjenom postavom Mando Diao, u kojoj su od originalne ekipe ostali još jedino frontmen Björn Dixgård te Carl-Johan Fogelklou na basu.

Iako je Mando Diao 2000-tih godina s punim pravom bio smatran možda i jedinim bendom sa ne-anglosaksonskog govornog područja (iako i oni pjevaju na engleskom) koji može uhvatiti korak sa tada užarenim Strokesima, White Stripesima, Libertinesima i ekipom u tzv. „garage-rock revivalu“, isto se na kraju nikad nije u potpunosti dogodilo. Neupitno je kako Mando Diao u svom arsenalu imaju bar dvadesetak zaista izvrsnih pjesama, no nad njihovom studijskom diskografijom je ostao prisutan jedan veliki tamni oblak – Mando Diao je previše bio i ostao sklon nesmiljenom recikliranju rock’n’roll ostavštine koja povremeno prelazi granice dobrog ukusa i prelazi u skoro pa otvoreno plagiranje svojih uzora.

Iako sam se već pripremio na prekrcani Vintage Industrial Bar, na moje iznenađenje ni ovaj klupski prostor nije bio rasprodan. Skandinavski točno, svjetla su se ugasila točno u 21:30 kako je i najavljeno od strane organizatora čime je Mando Diao otpočeo nastup sa „San Francisco Bay“ uz vrlo mlaku reakciju publike. Stvari se nisu bitno popravile ni kroz idućih nekoliko stvari pretežito sa aktualnog albuma „Good times“, poput naslovne pjesme ili „All The Things“. Već sam pomislio kako je ovo jedna od onih veza između benda i grada kojima jednostavno nije suđeno – te čak i smislio naslov za ovaj izvještaj u sličnom stilu.

Međutim, vrlo brzo se pokazalo kako su Mando Diao ipak iskusni lisci kojima su zadimljeni mračni klubovi poput Vintagea prirodno stanište. Usprkos „degradaciji“ u manji prostor te mlakom početnom prijemu, Mando Diao nije ni u jednom trenutku odavao dojam kako misli tek odraditi ovaj zagrebački koncert. Frontmenski nastup i najava pjesama Björna Dixgårda je doslovno kolekcija svih rock’n’roll klišeja, počevši od „Are you having a good time?“, „Let’s get wild“, „Everybody party now“, „You beatiful people of Zagreb“ do (potpuno nepotrebnog) početnog pozdrava „Hello motherfuckers“. Za to vrijeme, basist Carl-Johan Fogelklou je šarmirao publiku zavidnim znanjem hrvatskog, dok je Patrik Heikinpieti za bubnjevima odmah skinuo majicu te se neprestano penjao na svoje bubnjeve i animirao publiku.

Sve navedeno u kombinaciji je itekako upalilo te postepeno dizalo atmosferu u Vintageu. Počevši od „Mr. Moon“ nadalje, Mando Diao je potpuno okrenuo koncert, dok su zaredane „Down in the Past“, „You Got Nothing On Me“ i pogotovo „Gloria“ konačno digle koncert na nivo koji se i očekivao. Naravno, komunikacija s publikom ne bi značila ništa bez da bend i muzički tijekom izvedbe svih pjesama nije davao sve od sebe.

Posebno bih istaknuo kako dugo nisam prisustvovao klupskom koncertu sa tako kvalitetnim zvukom kao što je bilo sinoć. Česta boljka zvuka pri klupskim koncertima zna biti prevelika naglašenost baseva u kojoj se vokal jednostavno – utopi. Björn Dixgård ima jedinstveni rock’n’roll vokal sa specifičnom blago promuklom bojom glasa koja najviše do izražaja dolazi upravo uživo. Na sreću, čuli smo ga savršeno. Aranžmani i izvedbe pjesama su bile gotovo identične studijskim verzijama, čemu je svakako pridonosio kvalitetan miks od strane ton majstora.

Mando Diao je već nakon nepunih sat i dvadeset minuta najavio zadnju pjesmu „Ochrasy“. Na negodovanje publike, Dixgård je odmah poslao umirujuću poruku „you know the drill“ dajući do znanja kako slijedi uobičajena procedura sa odlaskom s pozornice i bisom na kojoj mora biti i „ona-pjesma-koju-svi-znamo“. Bis je otvoren sa (navodno) svjetskom premijerom koncertne izvedbe „Brother“ s novog albuma, dok su parti zatvorili plesna „Shake“ koju je novi gitarist Jens Siverstedt iskoristio za predstavljanje benda te (naravno) „Dance With Somebody“. Suma sumarum – sat i četrdeset minuta u visokom tempu.

Mando Diao je zaista dao sve od sebe da usprkos okolnostima (promjeni prostora, novoj postavi i tako dalje) pokuša zagrebačkoj publici pružiti najbolji koncert koji objektivno mogu u ovom trenutku, i na tome im zaista treba skinuti kapu. Radilo se o vrlo dobrom i na mahove čak i izvrsnom klupskom koncertu.

Ako Mando Diao ponovno odluče svratiti u Zagreb, drage volje ću ih pogledati znajući kako će opet pružiti „Good times“. Međutim, više navijam za to da se InMusic festival ohrabri u selekciji i sljedeće godine kao zagrijavanje za ljetni festival dovede nekog trenutno diskografski relevantnog izvođača, što Mando Diao (i uz peticu za zalaganje) nažalost više nije.

 

Ostavite komentar: