Foo Fighters

Concrete and Gold

Izdavač: RCA Records, 15. 9. 2017.

Producent: Greg Kurstin

Žanr: arena rock

Trajanje: 48:16

2.9/5

Ocena

Kao netko tko je postao fan Foo Fightersa prije „Sonic Highways“, ponekad se pitam – da su tako zvučali od početka, bi li danas bili jedan od najpoznatijih i najomiljenijih rock bendova našeg vremena? Sumnjam.

Naravno da nitko ne očekuje da Foo Fighters zvuče isto kao 1995. kad je raspad Nirvane još bio svježi ožiljak na Grohlovoj glazbenoj karijeri i kad je on bio jedini član benda. I naravno da se ne očekuje da će zvučati isto kao između 2000. i 2010. kad je MTV postao sinonim za lošu glazbu i reality showove, i rock bendovi su se nastojali što više udaljiti od masovne produkcije i komercijalizacije glazbe.

Međutim, iako je album „Sonic Highways“ dobio okej kritike, mnogi su se fanovi zapitali what the fuck?, a slične sentimente sada gaje i prema njihovom najnovijem uratku – „Concrete and Gold“.

Za početak, album se bez razloga zove tako kako se zove – jedini građevni materijal na njemu je apsurdna količina arena rock žanra, a od zlatnih bi se trenutaka eventualno dao napraviti jedan solidni EP. Koliko god to bilo žalosno, napredak se ipak osjeti, jer je „Sonic Highways“ bio obični PR trik za dokumentarnu seriju istog imena (koja je bila izvrsna) i iz koje smo naučili bitnu lekciju: Grohlu je užasno stalo do svojih uzora i korijena.

Tako da je sasvim jasno da „Concrete and Gold“ zvuči kao arena rock temeljac kojem su Grohl i ekipa dodali začine kao što su KISS, Ghost, Nina Simone, Devin Townsend, Beach Boys, Black Sabbath, glazba igara s Commodore Amige itd. No, ova (prezačinjena) rock juha ipak nema ni šušta ni gušta. Pusto harmoniziranje, synth dionice, gostovanja nemalog broja jako poznatih glazbenika koje neću niti nabrajati, pa čak ni Greg Kurstin koji je radio na glajncanju albuma, ne mogu izvući „Concrete and Gold“ iz Klišejtropole. Naprotiv, samo su ga dublje zacementirali.

Da čitava recenzija ne prođe u negativnom tonu ipak ću istaknuti pjesme koje zaslužuju preslušavanje. Prvi pjesmuljak albuma od jedva minute i pol, „T-Shirt“, započinje skromnom i gotovo nečujnom Grohlovom konstatacijom „I don’t wanna be king/I just wanna sing a love song“, ali uskoro se preobražava u punokrvnu rock pjesmu koja je slobodno mogla biti barem tri puta duža.

Run“, koja je objavljena kao prvi single, valjda je jedini primjerak tog nesretnog arena rock žanra s albuma koji me ne tjera na kolutanje očima. Čak mogu kristalno jasno zamisliti totalnu razbijačinu na parteru kad ova stvar zasvira na koncertu. Ritam, refren, promjene tempa i svi instrumenti savršeno surađuju i nadopunjuju se u himni albuma koja je bila pametan izbor za promociju prije pola godine.

Arrows“ zvuči kao soundtrack filma u kojem se nakon sporog i blagog uvoda dogodi bombastični obrat radnje koji do samog kraja drži pozornost gledatelja. Na „La Dee Da“ Grohl svoje tipično besmislene tekstove žrtvuje u korist političke poruke, a njegov se izobličeni, prigušeni glas bori za nadmoć protiv wastinglightovskog kaosa na gitarama i bubnjevima.

Dave Grohl je izjavio da je htio da album zvuči kao Motörheadova verzija albuma „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“. Ne bih rekla da mu je ta bizarna ideja uspjela, a možda i bolje da nije. Jedan od razloga zašto smo zavoljeli Grohla i Foo Fighters je zato što nisu bizarni nego simpatično ekscentrični – on je uvijek bio obični opušteni lik koji jednostavno voli svoj posao i dobru zafrkanciju, i s kojim se zbog toga možemo poistovijetiti.

Nažalost, kompas Foo Fightersa već je nekoliko godina usmjeren na rasprodaju turneja i štoseve poput dokumentaraca i snimanja albuma uživo pred publikom (što se nije dogodilo samo zato što ih je PJ Harvey prestigla), a fokus na samu glazbu je minimalan.

Za budućnost Foo Fightersa imam dvije želje: da se vrate korijenima Foo Fightersa umjesto korijenima i mash-upovima svih drugih bendova na ovome svijetu, i da prestanu forsirati bubnjara na pjevanje. Samo zato što im je to jednom uspjelo, ne znači da će opet.

Popis pjesama:

  1. T-Shirt
  2. Run
  3. Make It Right
  4. The Sky Is a Neighborhood
  5. La Dee Da
  6. Dirty Water
  7. Arrows
  8. Happy Ever After (Zero Hour)
  9. Sunday Rain
  10. The Line
  11. Concrete and Gold

Jedan komentar o “Foo Fighters – Concrete and Gold (2017)

  • Milutin

    Kao ogroman fan foo fightersa moram da se ne slozim sa vama oko nekih stvari, licno, svideo mi se ovaj album jer koliko god svi zeleli foo fightersi ne mogu praviti istu muziku ceo svoj vek, jeste, nisu zasijali punom snagom ali, nakon sonic highwaysa koji su bili potpun promasaj (osim mozda 2 pjesme) ovaj album je mozda dobra uvertira za ono sto nas ceka od ovog legendarnog benda. Tacno je previse gomilanja svih rock elemenata sto i nije tako dobro jer je album prekompleksan i neko ko nije slusalac fooa ne bi mogao odrediti njihov pravi zanr. Ocekujemo njihov koncert u Srbiji :D

    Reply

Ostavite komentar: