Evergrey u Splitu: Iskreni metal spektakl na švedski način

arhiva

Splitski klub “Kocka” je bio domaćin jedne od najvećih, ako ne i najveće, metal predstave općenito u Splitu. Bilo je pomalo nestvarno iti zamisliti da će “Kocka” ugostiti takve velikane metal glazbe kao što su Evergrey, a kamoli da će sve ispast spektakularno. No ipak, Splićani ali i velik broj drugih obožavatelja iz ostalih krajeva stvarno su i doživjeli obećano te dugonajavljivano gostovanje ovih švedskih majstora.

Krenit ćemo redom, i početi od prve predgrupe. Naši domaći dobro znani heavy metalci Stimulans prvi su probili led svojim nastupom s početkom u 22h, kada je mali broj publike, po mojoj procjeni oko pedesetak, došlo dati podršku domaćinima. Zagrijavanje je bilo i više nego solidno, Stimulansi su bili dobro raspoloženi, izdvojio bih njihove dvije stvari “Heavy heart” i “Steel dragon“. Malo me začudilo zašto ipak malo više ljudi nije došlo podržati domaćine, koji su po meni mogli dobiti i malo više od pola sata nastupa. Sad je vrijeme da se dotaknem i razglasa ,koji je bio i još uvijek jest vječito pitanje i Kockin “problem”. Na prvi pogled zvučno se osjeti poboljšanje, ali nešto nije štimalo sa zvukom vokala, na što ću se osvrnut i dalje kroz tekst, pogotovo vezano za slijedeću predgrupu.

To su Chaoswave iz Italije, točnije iz Cagliarija, koji su svojim penjanjem na stage već dali do znanja da se radi o simpatičnoj ekipi, stilskoj mješavini Nevermore i Lacune Coil. Oni su svojim trudom i angažmanom stvarno dali sve od sebe, tu bi izdvojio stvari sa njihovog najnovijeg albuma “Dead Eye Dreaming“, to su “A march for the dying” te njihovu vjerojatno najpoznatiju stvar “10 years of denial“. Ne znam zašto, ali ovaj bend me jednostavno nije oduševio, a sudeći po reakcijama određene publike oko mene, nisam bio jedini. Stihove nisam apsolutno ništa razumio, sve skupa mi je to ličilo na bljutavu razbijačinu bez nekog posebnog štiha, a razglas vokala nije bio na razini. Vokalisti Giorgia Fadda i Fabio Carta su se trudili, ali tu dosta toga nije štimalo. Možda i slabo poznavanje glazbe od strane publike, kao i nestrpljivo iščekivanje headlinera, je dodatno pogodovala nervozi nazočnih. Kako god bilo, njihov jednosatni nastup je zapečaćen sa jednom poznatom stvari, koja naravno nije njihova-i koja je digla publiku, to je “Blackened” od Metallice.

Uslijedila je stanka od petnaestak minuta, te je malo iza ponoći konačno na stage izašao dugoočekivani Evergrey: Tom Englund (vokal), Jonas Ekdahl (bubnjevi), Henrik Danhage (gitara), Rikard Zander (klavijature) i Jari Kainulainen (bas). Kocka je postala odjednom dupkom puna, a dečki su počeli žestoko sa “Fear” te odmah “As I lie here bleeding“. Ubrzo se to pretvorilo u onu pravu metal atmosferu, odličan kontakt publike i benda se mogao osjetiti u zraku. Nakon toga je uslijedila smiješna situacija, Tom je najavio “Torn” ,ali se odmah ispravio misleći na “Soked“. Kako je nastup odmicao, moglo se primjetit kako je razglas puno bolji, pri tom mislim isključivo u vokalnom smislu. Između niza slijedećih stvari “Blinded” je izvedba koju je publika najbolje prepoznala do tog momenta. Između “End of your days” i “The Masterplan“, Henrik i Rikard su izveli svoja mini sola, kojih će biti još tijekom nastupa. Nakon što se izredao velik broj pjesama, Tom je upitao “Do you wanna go home?”, i osjetilo se da mu se publika sviđa i da bi i on najradije svirao do jutra kad bi mogao. Za kraj prvog bisa Evergreyovci su pripremili dvije vjerojatno najpoznatije balade, “Words mean nothing” – nju samo jedan manji dio sa naglaskom na klavijature, ona je poslužila kao uvod u “I’m sorry” za koju su zatražili i pomoć prisutne publike, a nedostatak poznavanja stihova nije se na svu sreću dogodio.

Prije nego počmem o drugom bisu, moram napomenuti da je određeni dio publike živcirala “šutka” koju su pojedinci tokom cijelog nastupa iritantno radili, nisam za striktno ponašanje ali mislim da to nije bilo potrebno jer je bilo bolje skoncentrirati se u predivnoj glazbi, nego paziti odakle ćeš dobiti lakat, barem kad je bend ovakvog kalibra u pitanju.

Drugi bis započeo je maestralno, “When the walls go down” me stvarno razveselio, a pogotovo sam iščekivao onaj bubnjarski početak na sredini pjesme. Spomenit ću i ostale tri izvedbe : “Recreation day” pa “Broken wings” nakon koje su se zaredali gitaristička, bas i bubanj solaža. Za konačni kraj, meni osobno najdraža, imala je čast “A touch of blessing“, tijekom koje su me najviše prolazili trnci. Kad je cjelokupni repertoar bio gotov, dokaz koliko je kontakt s publikom bio odličan, je inzistiranje Toma da se napravi jedna zajednička fotka za uspomenu, inzistirao je da se pojača svjetlo, publika je digla ruke u zrak, pa je sve bilo spremno da ovjekovječe lijep nastup i fenomenalnu komunikaciju s publikom.

Kako uopće nakon same činjenice da je ovako velik i značajan bend gostovao u našem malom klubu tražiti ikakve zamjerke? Možda mi je bilo malo žao što nisu svirali ipak očekivanu “Nosferatu“, ali svatko će uvijek imati svoje vlastite želje za repertoarom, koji je po meni ipak bio odličan, jer mislim i da se nitko ne može požaliti na duljinu sviranja. Nedostatak zraka i manjak prostora sigurno par stotina obožavatelja nije uzelo za zlo, jer ovakvo nešto ne događa se u Kocki svaki dan. Ono što je možda bitnije od same svirke i osvrtanja na fenomenalni nastup, je to da se čovjek nemože načuditi koliko su ovi momci jednostavni i obični ljudi. Nije im bio problem fotkati se s obožavateljima, potpisivati se na CD ili plakat, dapače – bilo im je drago. Nakon koncerta, duboko nakon 3 sata ujutro, momci su bili izvan Kocke te im se moglo komodno prići i razgovarati, upoznati se, slikati se, što sam i osobno učinio. Nisam još nikada vidio takvu jednostavnost i spontanost, a kod tako poznatog i značajnog benda. Oni zapravo traže da se upoznaju i druže sa fanovima, jer da je situacija obrnuta sigurno bi se zavukli u “mišju rupu”.

Općenito govoreći, mnogi se slažu da je ovo bio možda najveći metal koncert u Kocki, i istinski spektakl. Organizacija je bila odlična, uživancija također, možda jedino to ozvučenje je stvar na koju bi mogli oni malo zahtjevniji biti nezadovoljni, ali mora se priznati kako je situacija neusporedivo bolja u odnosu na prije. Klub je inače usputno rečeno, doživio i određene preinake, kao npr. poboljšanje absorbera zvuka, nova konstrukcija za razglas, uvođenje mini šanka. Možemo se samo nadati da će i dalje Kocku posjećivati ovako istinski glazbenici ali prije svega jako simpatični i pristupačni ljudi. Sigurno će ugošćavanje Evergreya biti odlična preporuka za ubuduće. Sve pohvale!

Setlista:

Fear
As I Lie Here Bleeding
Soaked
More Than Ever
She Speaks to the Dead
Watching the Skies
In Remembrance
Blinded
End of Your Days
The Masterplan
Still in the Water
Monday Morning Apocalypse
Words Mean Nothing (piano vocals only)
I’m Sorry

BREAK/ENCORE

When the Walls go Down
Recreaton Day
Broken Wings
A Touch of Blessing

Ostavite komentar: