Dunja Ercegović (Lovely Quinces): “Imam samo jednu kvalifikaciju: Je li me odvelo u kozmos ili ne”

lovely_quinces
Iako vrlo mlada, Dunja Ercegović, pod imenom Lovely Quinces nastupa izvodeći muziku karakterističnu za jug Sjedinjenih Američkih Država, pritom prenoseći prašinu Teksasa tako dobro u svoj rodni Split. Sa nepune dvadeset i dve godine, Dunja je dobila čast da je pozovu u Ostin, na SXSW festival. Popričali smo sa Dunjom u nadi da će nam ova šarmantna Splićanka otkriti tajnu svoje ljupkosti.

BR: Otkud interesovanje jedne splićanke da se bavi Amerikana muzikom?

Dunja: Ne bavim se americanom, niti se bavim folkom niti ikakvim žanrom ali morala sam u bezbroj situacija se izjasniti kojim se žanrom bavim (na moju žalost). Jednostavno sam napisala neke pjesme koje su mi se svidjele kako zvuče i svidjela mi se atmosfera koju odašilju, a sad je li to Americana, pop jazz, folk, death metal, to me zaista ne zanima i mislim da se ljudi previše opterećuju kvalificiranjem glazbe. Ja imam samo jednu kvalifikaciju: Je li me odvelo u kozmos ili ne. Razumijem čemu kvalificiranje ali mislim da se previše toga gubi u njemu.

BR: Koliko te privlači ta amerikana kutura generalno, izvan okvira muzike?

Dunja: Ja uopće ni ne slušam toliko americanu doma, niti pratim americana kulturu što ne znači da je ne poštujem. Privlači me ispovijest i iskrenost u glazbi. Moj setup na pozornici pritom mislim na gitaru i glas me definiralo kao americana izvođača jer eto ne postoji nikoji drugi termin s kojim bi se to opisalo. Možda je najbliže tome singer-songwriter termin.

dunja_ercegovic3BR: Šta je najveći uticaj na stvaranje Lovely Quinces?

Dunja: Uglavnom strah od toga da ću za par godina pričati o svom muziciranju u past tense, Lovely Quinces je nastalo u jednom trenutku intenzivnog razmišljanja i zamišljanja svih mogućih životnih scenarija, u kojem nijednom nisam vidjela glazbu jer nisam ništa u tom trenu poduzimala u vezi toga. S druge strane nisam htjela biti tip osobe koja će iz svoje comfort zone osuđivati druge ljude koji se trude, a za koje sam mislila da nisu vrsni glazbenici.

BR: Da li tvoja poezija funkcioniše samo na tom prašnjavom putu ili pak cilja na neko odredište i traži mir?

Dunja: Ja većinom vremena ne znam što radim. Čak to ne zovem poezijom, već nekom vrstom ispovijedanja možda čak i proricanja nekih situacija koje bi mi se desile par godina nakon. Nemam mira niti vjerujem da ću ga ikad imati, ne zato što se bavim glazbom ili tako nešto pretenciozno već jednostavno sam takva osoba, možda se to odrazi na glazbu  a možda i ne. Pokusavam što manje razmišljati kada je u pitanju tekst ili glazba, ne želim da se istina izgubi putem.

BR: Kako uspevaš da balansiraš sa životnim bluzom koji je neophodan za stvaranje tako poetičnih dela, a da te ne preotme potpuno? Da li je tvoje stvaralaštvo i kletva ili dar?

Dunja: Izjavila sam nedavno: Ako ikada budem sretna, zatvorite me u ludnicu. Svi imamo životnog bluza, ja srećom kao i mnogi drugi, imam ispusni ventil i pokusavam ga projećirati u nešto dobro..bar pokusavam. Ne postoji nikakva radost u pisanju pjesama, nijedan muškarac me ne može toliko deprimirati koliko me može deprimirati pomisao da nova pjesma koju napišem je mozda zadnja hah imam malo vjere u svoju kreativnu sposobnost, ali isplati se kad dođeš na pozornicu i kad vjeruješ da si uspio napraviti neku novu dimenziju u prostoriji. Mislim da je svako stvaralaštvo dar, a sam od njega radiš kletvu ako to želiš.

BR: Na koji način Dunja ostaje “Lovely” i pored pomenutog bluza?

Dunja: Podsvjesno sam bila inspirirana pjesmom od Fione Apple ’’Extraordinary machine’’, sve idiotarije i bedevije koje moram proći u ovom životu ću pretvoriti u nešto lijepo, u nešto lovely. Tješim se tako, da iz svega toga mogu izaći ljupko , na vršcima prstiju, s prirodnim rumenilom i licem koji odaje bar malu zadovoljštinu koja poručuje: Pobijedila sam.

BR: Sviraćeš u Ostinu (Teksak, SAD), što nije mala stvar. Kako je došlo do tog angažmana?

Dunja: Pa kao i kod svih mojih angažmana koje sam imala u Americi, sve je išlo putem interneta i nekakvih prijava. SXSW svake godine izbaci natjecaj za svoj showcase gdje biraju 2000 izvođača, ove godine je bilo 15.000 prijava. Jednako koliko vjerujem u svoj rad toliko vjerujem u puku sreću i neku višu silu jer je to ipak ocean prijava među kojima dosta njih ostane neprimjećeno. Smiješno je to da ću svirati tamo točno kad budem navršila godinu dana kao Lovely Quinces.

BR: Kakav prijem očekuješ od publike tamo?

Dunja: Nadam se da nitko neće bacati rajčice… Ne očekujem ništa i uopće ne želim da razmišljam jer to uvijek dovodi do paranoje i preispitivanja i možda nekog nadanja.

dunja_ercegovic2BR: Sledeća stanica je Austin, a posle? Kojim će autoputem otići Lovely Quinces?

Dunja: A1 ili A3 ili neki highway to hell, ne znam…:) . Iskreno ne znam što radim sutra, a kamoli što ću raditi nakon Austina. Ljudi me ne shvaćaju ozbiljno kada kažem da sam jako lijena i neorganizirana, ali znam da bi voljela ici naprijed, raditi još na sebi  i usmjeriti svoju glazbu van granica. Želim da se ovaj lijepi hype stabilizira i da radim kao konj (makar će biti teško zbog moje lijenosti) i da ga opravdam.

BR: Kolike su šanse da napraviš turneju po Severnoj Americi?

Dunja: Već sam je napravila u desetom mjesecu, to je bila neka mini europsko-američka turneja koja je uključivala Beč, Cagliari, New York, Chicago i Toronto, ali nadam se da ne gine još jedna poslije SXSW-a. Vidjet ćemo kako će se situacija odvijati i koliko će biti potrebe za tim, voljela bi možda prije napraviti još koju turneju po Europi.

BR: I pored minimalističkog pristupa, postoji izvesno bogatstvo u tvojim pesmama. Zasluge dele tvoj snažni glas i još snažniji stihovi, da li si razmišljala o eventualnoj zbirci poezije, posle određenog vremena?

Dunja: Do maloprije sam razmisljala hoću li sutra narucivati nesto za ručak ili cu pokušati zapaliti kuhinju sa svojim neumijećem u kuhanju hah, nisam razmisljala o zbirci poezije jer ne vjerujem da sam dobra u tome. Pisanje teksta mi je najmukotrpnije od cijelog procesa pisanja pjesme, tako da kad to radim onda pokušavam ne razmišljati uopće o riječima…zadam si temu ’’on je idiot, nemoj spomenuti ime, možda se nekad kasnije vrati…ako ga budes naravno željela’’ i to mi posluzi kao neki kostur …pritom izbacujem riječi kao Jay Z i ako vidim da sam rekla sve sto sam trebala reći u prve dvije strofe, onda uopće nemam problema s time da ih ponovim opet. Preveliko analiziranje uništi bit i istinu koju želiš prenijeti. Težim toj jednostavnosti u glazbi kao i jednostavnosti postojanja (to sto je užasno teško živjeti po tim principima je druga stvar).

BR: Koji bi album navela kao najuticajniji, što se tvog stvaralaštva i ukusa tiče?

Dunja: Glupo ce zvučati ali nijedan album nije na mene posebno utjecao, utjecale su pojedine persone poput Fione Apple, PJ Harvey i Cat Power, volim jake ženske persone koje sadrze sve elemente sto jedan performer glazbenik treba imati. Cijelo svoje odrastanje, pronalazak identiteta sam prošla uz Fionu Apple iako ne znam koliko je to baš pametno i zdravo, ali eto naucila me nekoj snazi za koju jos ne vjerujem da posjedujem u životu osim na pozornici, tu sam spremna da pjenim.

dunja_ercegovic1BR: Da li bi isti efekat ostavila tvoja muzika na ovdašnju publiku da je EP na maternjem jeziku?

Dunja: To stvarno zaista ne znam i nisam nikad ramišljala o tome. Vjerujem i nadam se da sam u pravu da EP ako je kvalitetan bilo da je materinjem ili stranom jeziku će ipak ostaviti nekakvog utjecaja. To je isto jedan od elemenata o kojem ljudi previše razmišljaju i postavljaju bezbroj pitanja na primjer: ’’Zašto engleski?’’ Pa zašto ne?

BR: Zašto si se odlučila za format EPa umesto celog albuma?

Dunja: Prvo zato sto sam ograničena brojem pjesama koje imam, a i da imam dovoljan broj pjesama sigurno ne bi toliko brzala s albumom. Voljela bi napisati još bar njih desetak da mogu izabrati najbolje za prvi album, uz to voljela bi ako budem u mogućnosti da ga snimam i produciram u inozemstvu. Ne volim brzati s nekim odlukama i sigurno mi ne bi bilo ugodno da sam odmah izbacila album, zato je format EP-a bila nekako najbolja ideja za ovaj period.

BR: EP je pokupio pozitivne kritike, svrstan je na mnoge liste naj albuma u 2013. godini. Osećaš li neki pritisak?

Dunja: Voljela bi reći da ga osjećam, ali ne osjećam. Jedino tko mi može nabiti pritisak sam samo ja ali to je iz nekih drugih razloga, uz to pomaže mi to što ne razmišljam mnogo. Moj cijeli dan, ako ne idem na fakultet, je proveden dosta lijenjo. Neki ljudi možda imaju iluziju da sviram i da vježbam doma ali zna mi se desiti da uzmem gitaru u ruke tek na tonskoj nakon nekog vremena besposličarenja. Ako me pukne da jedan dan radim onda mogu napisati tri pjesme. Znam da su to neke navike koje moram promjeniti i polako ih mjenjam :P Još se nisam navikla na svoj sadašnji status i situaciju pa možda mi zato taj pritisak kasni. Budem vam javila za par mjeseci :D

BR: Kada si počela da se sviraš, pevaš? Ko je bio najveća podrška u tome?

Dunja: Počela sam negdje u jedanaestoj godini, roditelji su me uvijek podupirali financijski za sve moje hobije i interese, ali nisu znali da je moja strast prema glazbi toliko ozbiljna. Samu sebe sam nekako najviše tjerala da radim i da pišem, poslije je naslijedilo neko glupo razdoblje baš pred fakultet i na fakultetu gdje sam baš zastranila i gdje sam shvatila da ne idem nigdje.

BR: Otac ti se bavi muzikom, kao i deda, da li su ti priželjkivali muzičku karijeru ili su, baš suprotno, hteli da se baviš nečim drugim (znajući da retko ko živi od autorske muzike na ovim prostorima)?

Dunja: Otac je svirao za svoj užitak nije baš da se profesionalno bavio haha pa zato me nikada nije tjerao da se bavim i ja glazbom. Nitko nije ništa priželjkivao, iznenadili su se i sami kad sam prvi put izrazila želju da se upišem u glazbenu i isto tako su se iznenadili kad se sve ovo desilo, nisu baš vjerovali da sam toliko strastvena u vezi toga. Roditelji uvijek priželjkuju prvo da završim fakultet.

no-room-for-usBR: Sviraš i saksofon, kako misliš da bi on mogao da se uklopi u Lovely Quinces? Koliko bi muzika izgubila tu lepotu sirovosti i jednostavnosti koju ima sada?

Dunja: Pa sad sam nedavno kupila loop station, i čak sam razmišljala da nekako ukomponiram saksofon u cijelu priču, mislim da glazba neće ništa izgubiti ako ja to ne želim. Uvijek nastojim zadržati dozu jednostavnosti i sirovosti, čak je to veći izazov ako uspijem to uz još po koji instrument. Treba eksperimentirati ali pritom ne izgubiti sebe. Publika je dosta senzibilna na promjene i mislim da to radi neki odreženi pritisak na glazbenika jer vjerujem da bi svatko htio nesto drugačije da napravi ili da se poigra sa svojim zvukom. Voljela bi da preference publike ne utjecu na moje razvijanje u glazbi.

BR: Koliko je bitna samopromocija muzičara kroz društvene medije, a koliko kroz promociju posredstvom klasičnih medija?

Dunja: Treba njegovati jedno i drugo ako imaš priliku. Ja sam imala sreću sto sam se pojavljivala u mainstream medijima i na društvenim mrežama iako u ovo vrijeme i maniji facebooka i različitih samopromotivnih stranica klačicni mediji ipak padaju u drugi plan, što je dobro za underground umjetnike da ne trebaju ovisiti o mainstream medijima.  Upravo zbog tih novih načina samopromocije glazbenici imaju izbor da ne potpisuju za izdavačke kuce.

BR: Imaš li neke hobije izvan muzike?

Dunja: Bavila sam se glumom u srednjoj školi i na prvoj godini fakulteta u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar. Mogu reći da mi je to druga strast, ali volim svaki oblik umjetnosti. No ipak moram izabrati jedno čemu ću se kompletno posvetiti, a ovo ostalo može biti samo stimulans za kreativnost.

Ostavite komentar: