Dubravko Ivaniš (Pips, Chips & Videoclips): “Kad ja ne bih mislio o Waltu, bojim se da bi on mislio o meni”

dubravko_ivanisNe treba trošiti previše riječi za predstavljanje benda kao što je Pips, Chips & Videoclips. A sinonim za Pipse bio je i ostao Dubravko Ivaniš. Za razgovor s njim i ne treba neki povod, ali dakako da se kao glavna tema razgovora nametnuo novi album “Walt”. Osim o “Waltu”, Dubravko govori i o osamdesetima, svojim glazbenim počecima, suradnji sa suprugom, Waltu Disneyju. Uostalom, pročitajte!

BR: Mnogi će s nostalgijom uzdahnuti za domaćom rock glazbom osamdesetih. Kada se osvrnete na te godine, čega se prvo sjetite, što vam budi uspomene?

Dubravko: Neki dan sam na društvenoj mreži napisao – „tada mi je sve bilo ‘to’, sve poslije bilo je lizanje p..ke preko pleksiglasa”. Da se razumijemo, gade mi se nostalgičari, i gnušam se sebe nostalgičnog, to je tako out, besmisleno. Dakle, nisam nostalgičan nego samo iskren. Ništa ne valja ovo naše vrijeme, zato se toliko i spominju osamdesete, ali što je tu je.

BR: No vi počinjete stvarati nešto kasnije. Što je to što vas je pokrenulo tih devedesetih?

Dubravko: Tih godina već sam imao petnaestogodišnji kompozitorski staž, a paralelno se nisam vidio kao pravnik za što sam neuspješno studirao. Takva tenzija morala je puknuti, rat nije nudio nikakvu perspektivu i odlučio sam raditi ono što mi jedino ima smisla. Interesantno, prije svoje dvadesetpete godine nikada nisam imao bend!

BR: U kojem trenutku ste bili sigurni da je baš glazba vaš poziv?

Dubravko: S osam sam krenuo u muzičku, s deset već intenzivno slušam svu moguću muziku i radim svoje prve pjesme. Klasika, razbio sam mnogo debelih žica na klaviru, onih najdebljih koje ne možeš starom sakrit zločin jer na najdubljim klavirskim tonovima samo je jedna žica – izdajica. A ona je malo skuplja od ovih za curice gitarističkih. Zezam se…

BR: Koje su bitne razlike između sadašnjeg Dubravka i onoga s početka devedesetih godina?

Dubravko: Ako me pitate za Rippera, svi me pitaju za njega, a ja čovjeka jednom sreo, prilikom zamjene identiteta. Znate ono, poput zaštićenih svjedoka ili Waltera Whitea i od tad se nismo sreli. Stvarno ne znam što da vam o njemu kažem. Puno sam ljepši, pametniji i imam bolje fore od njega.

BR: Vaš novi album jednostavan je naslovljen – “Walt”. Što se zapravo krije iza tog naziva?

Dubravko: Ako nešto prezirem to je objašnjavati nazive albuma. Moj najiskreniji odgovor, baš kao i za sve druge albume je – „ne znam, ali sam siguran da se ploča tako i nikako drugačije morala zvati“. Te stvari se nametnu same, ničim izazvane intuitivno, nimalo racionalno. Zapravo imena albuma nisu odluke, to su smjernice, putokazi. Svako definiranje tog procesa je blasfemija.

BR: Koliki je utjecaj na vas kao umjetnika imao Walt Disney?

Dubravko: S Disneyjevim junacima sam se od malih nogu budio i išao spavati. To je naprosto bilo kulturno nasljeđe tog doba. Ne znam, tko iz moje generacije nema slično iskustvo, nije djetinjstvo proveo na ovoj planeti. Mickey Mouse jedan je od pet najpoznatijih brendova na svijetu ikada. Kad ja ne bih mislio o njemu, bojim se da bi on mislio o meni (smijeh).

BR: Kako biste ukratko predstavili “Walta” u odnosu na vaše prethodne albume i što vam je poslužilo kao inspiracija?

Dubravko: Inspiracija je precijenjena, ja sam samo stalno u studiju. Da je bilo tko u studiju deset sati dnevno šest godina uvjeren sam da bi vjerojatno napravio i bolje od mene. Ali ljudi su lijeni, gramzivi i računaju da se uvijek mogu izvući na talent. E, pa neće ići, batice! Utoliko je „Walt“ samo drugo ime za proces, za neku moju etapu. Logično je da je bolji od onih prije, inače ga ne bismo ni izdavali.

BR: Postava Pipsa mijenjala se tijekom zadnjih dvadesetak godina. Koliko ljudi koji vas okružuju utječu na vaš rad?

Dubravko: Komandira ko može, izvršava ko mora. Dobar bend generira dobre suradnike. Od prošlih vremena, od Alena Kraljića, sjajnog Tristana Karasa, preko Nikole Radmana sve do danas, do Ivana Božanića, ponosan sam na ljude s kojima sam radio i koji su sebe ugradili u pjesme.

pips_chips_videoclipsBR: Tijekom vaše glazbene karijere u nekoliko ste navrata surađivali i sa suprugom Jadrankom. Kakva su iskustva tih suradnji?

Dubravko: Paaaa… ona me, priznajem, čisto dobro podnosi. Mislim da još uvijek nisam napisao idealnu pjesmu za nju, ali napredujem iz ploče u ploču (smijeh).

BR: Surađivali ste s Jadrankom i na vašem novom albumu. Kako je došlo do te ideje?

Dubravko: Jednostavno je. Ona većinom u svojem bendu pjeva neke hermafroditske tekstove, lišene jastva i konkretnog stava. Da budem jasan, mislim da je majstorstvo pisati takve tekstove, ja to ne bih mogao. Dakle, htio sam za nju napisati pjesmu koja je minimalno dizajnirana, a maksimalno emocijski nabijena, direktna. S druge strane inzistirao sam da se ispod te njene glaščine valja rudimentarni rokenrol. Nema mi s njom smisla raditi ništa što nalikuje njenom matičnom bendu, koji je sjajan i ne treba da mu ja pišem songove.

BR: Osim što je pjevačica, vaša je supruga i slikarica. Jeste li se i vi nekada poželjeli baviti nekom drugom vrstom umjetnosti? Kojom biste vrstom umjetnosti, osim glazbe, najbolje mogli iskazati svoju kreativnost?

Dubravko: Manje je poznato, stalno se bavim dizajnom za bend. Coveri, plakati, majice, usb stickovi, sve što je vezano za bendovski merch. I to mi je baš pravi gušt jer u tome nisam glavni i ne očekuje se da sve sam napravim. Naravno, uz ogromnu pomoć supruge, jer nisam likovno dovoljno pismen, i našeg grafičkog direktora Vlade Šagadina koji zna one vektore i točke točkice. Kad bi imao prilike, stalno bih producirao novi merch.

BR: Kada već govorimo o umjetnosti, vratit ćemo se nakratko u prošlost. Na vašem albumu “Dernjava” iz 1995. nalazi se pjesma “Poštar lakog sna” čiji je naslov posuđen iz antologijske priče Stanislava Habjana. Što vas je potaknulo da posegnete upravo za tom pričom?

Dubravko: S kim si takav si. Družio sam se s Greinerom i Kropilakom, radili su nam omot za „Shimpoo Pimpoo“, zajedno s još nekim velikanima tvorili smo supertajnu organizaciju o kojoj ne bih trebalo pričati niti 20 godina od njenog ukinuća (smijeh), a ja sam im u to vrijeme u znak zahvalnosti poklonio svu djedovu gadgeteriju iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Da, maznuo sam Kropilaku naziv pjesme, mislim da je to, nakon svega, u redu (smijeh). Uglavnom, moja pjesma nema nikakvih dodirnih točki s njegovom pričom, osim u naslovu. A Shaneu McGowanu nisam maznuo ništa, njemu tantijemi od Poštara uredno idu Cheers, Shane! (smijeh).

BR: Posežete li često za knjigom u slobodno vrijeme? Što volite čitati?

Dubravko: Sve je uvijek u krugovima, kružni je tok ideje. Ne biste vjerovali, sad puno čitam Borisa Greinera, nakon mnogo godina radimo nešto zajedno, radim muziku za njegov eksperimentalni filmić.

BR: Za mjesec dana promovirat ćete novi album u Tvornici kulture. Je li taj prostor po vašoj mjeri?

Dubravko: Da, prostori tog formata od 1000 do 1500 ljudi za Pipse su idealni. Sve najbolje gigove u formativnim godinama gledao sam u takvim prostorima, mogu reći da sam u tim gabaritima odgojen. Omogućava mi idealan omjer intimističkog i populističkog pristupa odnosno odabira pjesama.

BR: Često se za obožavatelje Pipsa kaže da su drugačiji od obožavatelja nekih drugih domaćih bendova. Po čemu su to oni posebni? Kakav je njihov doprinos na koncertima?

Dubravko: Ne znam, nikad nisam imao neku drugu publiku da bih je uspoređivao. Šta ja znam, ovi moji dođu na gig, sklope oči i uživaju. Da, oni su baš jako jako čudni (smijeh).

Ostavite komentar: