Dinko Deumić (Šank?!): „Jedino prokletstvo sa šanka: ‘Ne plaća rundu onaj koji ima, neg onaj ko to radi iz navike’“


Bend Šank?! slovi za jedan od omiljenih zagrebačkih underground oi? punk/hardcore bendova. S četiri studijska albuma iza sebe i jednim DVD izdanjem, spotom za pjesmu „Kada me pitaš“ u rujnu prošle godine najavili su rad na novom materijalu. U ožujku sviraju u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, a to je bio i povod da razgovaramo s basistom Dinkom Deumićem – o mogućem novom albumu, snimanju u garaži, Cock Sparrer, Dropkick Murphys i Tusti, s kojima su dijelili pozornicu, Šanku?! i šanku.

BR: Pjesmom „Kada me pitaš“ prije nekoliko mjeseci najavili ste rad na novom albumu. U kojoj je fazi? Ima li ime?

Dinko Deumić: Prije svega, pozdrav čitateljima. Pjesma „Kada me pitaš“ je nastala spontano, kao i svaki put kada se nakon dužeg vremena muzičkog stagniranja dogodi ideja. Mrva i ja smo jedva čekali primiti instrumente u ruke, snimili smo glazbu na stari zaboravljeni Rakićev tekst, a Kiki iz Alive produkcije je odlučio napraviti spot. Novi album nam u tom trenutku nije bio ni na kraju pameti, al kako vrijeme prolazi, nagomilalo se puno ideja, tekstova i rifova. Glavni problem je vrijeme i onaj stari kliše tridesetogodišnjaka koji želi puno dati, a vremena je premalo. Trenutno se osjećamo kao klinci koji počinju s prvim snimkama te sve ideje zapisujemo, trančiramo i snimamo kod Mrve doma na kompjuteru. Sreća je u tome kaj se on audio snimanjem bavi profesionalno zarađujući za kruh. Tako uštedimo lovu za iznajmljivanje studija, ali se sve to manje-više oduži zbog zajebancije i ležernosti. Još nismo na ziher sami sa sobom da li bi izdavali album kao cjelinu ili bi išli na singlove, vele da je to u trendu. :)

BR: S obzirom da ste album „Naša stvar“ iz 2015. godine snimili u garaži, planirate li to iskustvo ponoviti i s novim albumom? Kako ste se uopće odlučili na taj korak snimanja u garaži? Vjerojatno je bilo zahtjevnije, no sigurno takav rad ima i svojih prednosti. S kakvim ste se problemima susretali?

Dinko: Kao što sam spomenuo, prednost je vrijeme i novac te iskustvo koje imamo sa snimanjem. Garaža ima puno prednosti i mana, s vremenom smo naučili nositi se sa svim. Na snimanju albuma „Naša stvar“ najveći problem je bila hladnoća u prostoru i sklopka koja bi iskakala ako bi upalili grijanje. Na sreću smo uspješno snimanje priveli kraju. Definitivno bismo ponovili iskustvo snimanja u garaži s tim da bi ovaj put možda mastering i post produkciju radili sami, tj. Mrva ako bi našao vremena od posla. DIY u pravome smislu.

BR: Na sceni ste više od 10 godina i svirali ste u različitim bendovima. Tko od vas radi i na nekom drugom glazbenom projektu, uz Šank, i kako uopće organizirate svoje vrijeme kada je u pitanju bend i vaše privatne i poslovne obveze?

Dinko: U više od petnaest godina svirajući po raznim bendovima vrijeme je bio glavni faktor koji je utjecao na naš glazbeni razvoj. Kad pogledam u prošlost, čini mi se da kad smo bili klinci i imali vremena na pretek, nismo dobro svirali niti smo kao takvi bili zanimljivi. Život nam se svodio na školu, probe, cugu i zajebanciju. Sad kad smo odrasli i naučili svirati malo bolje, Trumanova svakodnevica nam ne daje previše prostora za taj gušt. Bez obzira na sve, ne damo se i pokušavamo biti „oni“ isti klinci. Trenutno Mrva aktivno svira u metal bendu Stribog, a ja imam projekt s ekipom iz Skinbajtersa i BTK-a gdje pjevam. Glazba je nešto kaj je dio nas i teško se toga otarasiti.

BR: Dijelili ste pozornicu s nekim poznatim izvođačima (da podsjetimo čitatelje na Cock Sparrer i Dropkick Murphys). Koje vam je poznanstvo ostalo u najboljem sjećanju i zašto?

Dinko: U vrijeme kad nam je naš prijatelj i organizator koncerta Igor Banjanin (Dirty old shop) dao priliku i pozvao nas da sviramo sa Cock Sparrerima u Zagerbu, izdali smo prvi album „Grad je naš“. Za nas koji smo počeli sa Šankom iz zajebancije to je bio još jedan od osobnih vrhunaca i ispunjenje dječačkih snova, s tim da tad nismo sanjali nego stvarno svirali ispred velikog bannera Cock Sparrer London! Ljudi kojima se i danas divimo proveli su sa nama cijeli dan, gledali nas s pozornice i bodrili od početka do kraja koncerta. Na tonskoj probi gitarist Sparrera je pohvalio Mrvu i tražio da mu pokaže kako svira rif tada novonastale pjesme „Skini se“. Što se tiče Murphysa, ljudi iz Tvornice Kulture su im poslali našu snimku kao potencijalnu predgrupu koja bi otvorila nihov prvi koncert u Zagrebu. Pregledali su YouTube snimke i navodno smo im se svidjeli. Prvi i jedini odštampani CD „Grad je naš“ s bookletom je negdje u Bostonu na polici kod pjevača Kena Caseya. Koncert je bio odličan i u sjećanju će mi ostati kako nam je Zoki iz Hladnog Piva poslije došao čestitati, navodno oduševljen zvukom.

BR: Imali ste tu čast upoznati i Branka Črnca Tustu, a ispostavilo se da ste svirali s KUD Idijotima na njihovoj posljednjoj svirci prije Tustine smrti. Kakva su vam sjećanja na taj događaj? Koje su vam prve asocijacije na Tustu?

Dinko: Naš bubnjar Bojan nekad je bio uspješni organizator koncerata te je surađivao s Tustom kao i s većinom aktivnih bendova u to vrijeme. Tusta je bio neponovljiv lik, prisutan na većini punk koncerata i festivala, sa svojstvenim smislom za humor. Tko je imao prilike upoznati ga, zna o čemu pričam, veliki čovjek. Zadnji zagrebački koncert Kud Idijota je bio na festivalu „Pankom protiv pedofilije“, uz još par bendova u rasprodanom Boogaloou. Mi smo te noći svirali zadnji u tri ujutro i vječna će zajebancija biti da su nam Idijoti bili predgrupa. Publika je bila malobrojna, a Pitura iz Mašinka i frend Venoš su zadnji ostali na nogama gledati koncert do kraja. :)

BR: Svirali ste u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji… Kako je vaš bend prihvaćen u regiji?

Dinko: Gdje god da smo svirali na našem govornom području prihvaćenost je bila više nego odlična. Ne smijemo zaboraviti Bedem Fest u Nikšiću i jedan od najboljih provoda u životu. Svi živimo slične šljakerske živote, imamo sličan smisao za humor, manje više iste probleme i shvaćanje života. Drago nam je kaj se ljudi kilomtrima daleko poistovjećuju s našim pjesmama i one im osobno nešto znače. Te su pjesme izašle iskreno iz nas, a rezultat toga je da smo se uvijek na gostovanju osjećali kao na domaćem terenu.

BR: Prema vašim saznanjima, kako je u Hrvatskoj prihvaćena glazba iz ostatka regije? Koji su vaši „favoriti“ kada su u pitanju regionalni izvođači?

Dinko: Mislim da bi ti to svatko od nas trebao odgovoriti poimence. Ja isključivo slušam underground i mogao bi nabrajati do sutra koliko jebačkih bendova ima koje trenutno slušam, a dolaze iz tzv. regije.

BR: Nadam se da naziv benda ne vara i da vas se često može naći za šankom. :) Što najčešće naručujete? Vode li se za šankom najzanimljiviji razgovori? Imate li nekakvih „šankerskih“ anegdota koje biste mogli podijeliti s nama?

Dinko: Mi već ulazimo u skupinu veterana sa raznih šankova. Tko god da se našao s nama u društvu uz pivu, može napisati knjigu o svakakvim situacijama. Jedino prokletstvo sa šanka, koje neke od nas još uvijek prati: „Ne plaća rundu onaj koji ima, neg onaj ko to radi iz navike“… Bolno, ali istinito. :)

BR: Neki od vaših tekstova mogu se okarakterizirati kao društveno angažirani. Mislite li da vas većinom slušaju istomišljenici ili oni koji uopće ne razmišljaju o poruci koju nose ti tekstovi? Imate li nekih povratnih informacija?

Dinko: Iskreno nemamo nekih širih povratnih informacija, jedino kaj vidimo prateći FB i publiku koja dolazi na koncerte da je auditorij šarolik. U prvim redovima cure, iza u pogu sve subkulture, a u zadnje vrijeme u zadnjem redu i mame, tate, bake i dede. :)

BR: Kod vas sintagma „zagrebački bend“ ima i dodatno značenje, budući da je Zagreb čest motiv u vašim pjesmama. Odrastali ste i još uvijek živite u Zagrebu pa su povezanost i inspiracija jasni. Možete li usporediti zagrebačku punk scenu u vrijeme kada ste ju otkrivali i danas, kada ste dio nje? Što se promijenilo na gore, a što na bolje?

Dinko: Kad smo kao zagrebački klinci u osnovnjaku počeli otkrivati punk, bili smo premladi da idemo na koncerte, sve se svodilo na kazete i CD-ove. U srednjoj se počelo izlaziti, a bogme se nije niti prestalo do sada. Zagrebačka, i to ne samo punk scena, jača je nego ikad. Svakog dana se događa neka svirka, u zadnjih par godina otvorilo se novih klubova. Danas je zasigurno bolje nego ikad.

BR: Uskoro svirate u Vintage Industrial Baru. Neću pitati što očekujete od nastupa, ali zanima me tko je zadužen za slaganje set liste i kako ide taj proces jer imate sad već popriličan broj pjesama. Hoćete li svirati i nešto od novog materijala?

Dinko: Uvijek nam je drago svirati u Vintageu jer smo počeli s prvim probama u Dugmetari, svega par koraka od Vintagea. Neki od nas žive u blizini, a na legendarnim klupicama u Veslačkoj i u Pivoteci još i danas pijemo pive u slobodno vrijeme. Set lista je slatka briga i na zadnjim svirkama se trudimo preletiti i napraviti presjek sva četiri albuma i dati prilike pjesmama koje smo možda u nekom trenutku zapostavili.

Ostavite komentar: