Dead Meadow i Daliborovo granje u Močvari: Iznad polja psihodelije kakva poznajemo

Foto: tinymixtapes.com

Dead Meadow; foto: tinymixtapes.com

Jučer je Močvara poprimila šarene boje psihodelije Dead Meadowa i Daliborovog granja. Iako je dan bio užasno vjetrovit i kišan, skupila se nekolicina ljudi koja cijeni ovakvu vrstu muzike. Moglo se na početku vidjeti da će Močvara biti do pola ispunjena. Razloga je mnogo, od nedjelje, udaljenosti kluba, kišnog vremena ili možda čak to što nije bilo karata u pretprodaji, tako da ljudi nisu mogli kupiti ranije kartu pa ne odustati zbog drugih faktora. Dead Meadow se vratio u Zagreb nakon skoro tri godine i predstavio kultnu psihodeliju Washingtona.

Gotovo prazna Močvara dočekala je mladi čakovečki bend Daliborovo granje. Pet članova sviraju zanimljiv miks psihodelije, međimurske narodne pjesme i rocka. Glazba koja ima stvarno svega i svačega i koja cijelo vrijeme iznenađuje nečim novim. Pjesme bi krenule u laganom tonu i završile u šarenoj destrukciji koja je zaintrigirala publiku. Problem je bio što je bend kasnio i predugo svirao za jednu predgrupu. Više od sat vremena nepravilnih ritmova i jake distorzije postane zamorno. Bendu bi više odgovaralo svirati na nekakvoj ljetnoj pozornici u kasnije sate gdje bi ih ljudi bolje doživjeli. No ipak odličan uvod za glavni bend.

Nakon kašnjenja i laganog punjenja Močvare, na red dolazi američki bend Dead Meadow. Legendarni bend koji je ušao u legende upravo zbog prvog albuma „Dead meadow“ i nakon toga niže prosječne albume. To se osjetilo na koncertu itekako. Krenuli su s pjesmom „Green sky, green river“ s tog prvog albuma. Cijeli koncert nekako kao da nije imao redoslijed, kao da nije bilo završnog krešenda i kretanja ka tom krešendu. Počevši s navedenom pjesmom daju naznake dobrog koncerta, ali to se sve mijenja na sredini koncerta. Kroz „Let it all pass“ i „The white worm“ upadaju u blues dio koncerta koji vidno umara publiku. Svejedno je tu bio pljesak nakon svake pjesme, jer dečki odlično sviraju.

Posebno treba istaknuti bubnjara Juana Londona koji svojim unikatnim stilom sviranja bubnjeva „iz ramena“ mami smiješak na lice publike. Tako simpatičan stil nažalost ne pristaje Dead Meadowu jer zvuči kao da je pjesme vježbao dva puta i odmah su ga ubacili na svirku. Gitarist i pjevač Jason Simon ostaje pasivan i uživa u svojim solažama prožetim raznim efektima, a basist Steve Kille uživa u svirci kao da mu je to sve novo. Događa se taj prazan hod u srednjem dijelu koncerta koji završava odsviranom novom pjesmom i nakon kojeg dolaze do završnice. Atmosfera je cijelo vrijeme zanimljiva, jer mogu se vidjeti ljudi kako se njišu naprijed-nazad i kako osjete muziku. To je ta razlika kada netko dođe zato što voli takvu muziku ili kada netko dođe samo da čuje o čemu to svi pričaju. Za kraj  prije bisa ostavljaju najpoznatiji hit „ Sleepy silver door“. Ta pjesma je odličan okidač kod publike da se do kraja opusti i uživa u koncertu. Rade predugačak dio improviziranja i odlaze s pozornice. Publika mlako zove na bis, bend dolazi i svira još dvije pjesme.

Koncert psihodelije koji je cijeli zvučao kao jedna dugačka skladba, upotpunjen je odličnim projekcijama i raznim igrama svjetlosti. Sam bend zvuči usvirano, ali ništa se od te usviranosti nije izdvajalo tokom koncerta. Najbolje su popraćene pjesme s prvog albuma i to će se nastaviti sve dok Dead Meadow ne odluči izdati album koji se može mjeriti s tim albumom. Zvuk odličan i publika odlična. Malo je žalosno da ovaj kultni bend, nakon 8 albuma i dalje ne može zainteresirati dovoljno publike kod nas. Valjda će se uskoro vratiti i valjda će naša publika pokazati da može bolje.

Ostavite komentar: