Damjan Pejčinoski: “Festivali su potrebni mladim muzičarima!”

Damjan Pejčinoski iz Makedonije jedan je od nadolazećih mladih gitarističkih virtuoza. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog gitaristu na “Rock Festu” 2002. godine. Ušao je u finale “Guitar Idola” 2009. godine, a iste godine je također zauzeo drugo mjesto na natjecanju “Truth in shredding”. Iskoristio sam jedno sunčano prijepodne u Omišu u kampu Galeb gdje je boravio u sklopu Omiš guitar festa, te razgovarao s njime o njegovoj muzičkoj karijeri, suradnji s drugim muzičarima i ostalome.

Počeo si svirati gitaru sa 6 godina, no dosta kasnije si se ozbiljnije počeo bavit s njom. Što je bilo presudno za to?

Damjan: Gitara je bila u mojoj kući otkad znam za sebe. Moj otac i brat su svirali gitaru, tako da sam već od šeste godine počeo pokazivati interes za muziku. Pamtim da je prva stvar koju sam naučio tada, bila skladba od Paco de Lucie, ali ne virtuozno (smijeh). To je bilo moje prvo iskustvo s gitarom. Htio sam tada nastaviti svirati, no uvijek sam imao bolova u prstima. No kad sam imao 14 godina, svi moji vršnjaci su svirali gitaru i osnivali bendove i tada je počeo moj istinski interes. Uvijek sam želio zabavljati ljude, biti entertainer.

Na nastupu na Rock Festu 2002. godine dobio si nagradu za najboljeg gitaristu, a nagradu ti je osobno dao Stefanovski. Kakav je osjećaj biti u ulozi mladog natjecatelja? Postoji li možda određena konkurentska “netrpeljivost”?

Damjan: Ja ne smatram da je muzika natjecanje. Jedino sam se prijavio na Rock Fest da izađem iz anonimnosti, to je bio moj jedini cilj. To je bio festival gdje si mogao pokazati što znaš, što si vježbao kod kuće. Nije me zanimalo biti room shredder, već da se pokažem ispred što više publike. No, oni dobri muzičari znaju da muzika nije natjecanje. Ali festivali su neophodni i dobri za izlazak iz anonimnosti. Danas je puno lakše s internet portalima, Youtubeom…

Primjetan je i zanimljiv tvoj interes za jazz fusion. Na master classu si maestralno improvizirao skladbu Sunny. Možeš li opisati odakle interes za to?

Damjan: Kad sam imao 17, 18 godina bio sam striktno orijentiran na rock muziku. Slušao sam Vaia, Satrianija, Hendrixa i sve te poznate gitariste. No, kad sam se susreo sa jazz standardima,i kad sam počeo svirati one skale kao pentatoniku, naišao bih na neki akord i ne bih znao kako da odsviram.

Mene je to zainteresiralo, pojavila se i određena nervoza. Htio sam eksperimentirati što više. Tada je počeo taj interes. Kad sam slušao gitariste kao što su Mike Stern, Greg Howe, Frank Gambale, Allan Holdsworth, htio sam analizirati sola i sve vezano za te skladbe. Onda sam se upisao na muzičku Akademiju u Sofiji, jazz odsjek, i evo prije par mjeseci i magistrirao.

Kakvi su dojmovi iz Sofije generalno?

Damjan: Odlično je sve skupa, no najbitniji mi je kontakt s ostalim muzičarima. Tamo ima ljudi koji misle da će sve naučiti od profesora, a to ne ide tako. Škola ti samo pomaže da te navede na pravi put.

Koliko često nastupaš sa svojim bendom Shine i imate li u planu možda snimiti neki materijal?

Damjan: U ovom trenutku radimo na novom materijalu, imamo par stvari koje su snimljene. Shine je projekt koji je poprilično eksperimentalan. U Shineu je samo dvoje ljudi-uz mene je tu još i Jordan Manov koji svira bubnjeve i gitaru uz to što pjeva, i trudimo se da zvučimo kao cijeli bend, bez matrica i sličnih stvari. Ja uglavnom sviram akustičnu gitaru povezanu sa midi koja daje osjećaj da postoje klavijature. To je sveukupno jedan zanimljiv projekt i nadamo se da će trajati.

Kakvo je iskustvo bilo nastupati na Euroviziji s obzirom da je to komercijalna manifestacija?

Damjan: Stvar s Eurovizije je nastalo veoma spontano. Pjevač Gjoko Taneski me pozvao prije samog kraja natječaja za Euroviziju, i upitao me želim li odsvirati solo za njegovu pjesmu. Ja sam bio zauzet jer sam imao neku svirku za odraditi. Imao sam samo sat-dva vremena da se to snimi. Ja iskreno uopće nisam očekivao da će ta pjesma otići na Euroviziju. Pa čuj, Eurovizija je super stvar jer ima globalni broadcast, no nije baš pogodna za gitariste. Ali ipak mislim da mi je to bio jedan plus.

Kakvi su tvoji dojmovi vezano za Omiš Guitar Fest ?

Damjan: Ovakve stvari su na Balkanu rijetke. Velika je ekspanzija turbofolka nažalost danas prisutna, pa me zbog toga raduje da ima ovakvih stvari. Nadam se da će se i slijedeće godine održati ovaj festival i nadam se da ima što više ovakvih festivala. Ja ne živim od ove muzike, ali ovo je ono što ja stvarno želim raditi. No to je muzika samo za određenu publiku. Ne voli svatko slušati instrumentalnu muziku. Većina ljudi voli što manje nota, nego neke brze gitariste s “milijun nota u sekundi” znaš, ali odlično je da i mi imamo neki festival gdje se možemo pokazati.

 

Ostavite komentar: