Chris Ian (Killed a Fox): “Imamo iskustva, ali smo ga svejedno još jako gladni”

Chris-Ian1

Band ‘Killed a Fox‘ u zadnje vrijeme zapeo je za oko kako kritici tako i publici, a svojim izrazito energičnim nastupima i žestokim rock zvukom potpomognutim odličnim vokalom pjevača Chrisa Iana vratili su vjeru u opstanak zagrebačke rock scene. Popričali smo s Kristianom tj. Chrisom o samim početcima Foxa te zašto im je trebalo toliko dugo da ih svjetla klubova diljem Zagreba napokon obasjaju.

BR: Predstavi nam ‘Killed a Fox’: tko su članovi, kada ste počeli s radom te zašto ste imali toliko promjena u postavi? I najbitnije: tko je Fox i zašto ste ga ubili?

Chris: Ideja je začeta sasvim slučajno. Svirao sam na cesti negdje sredinom 2006. godine i uletio mi je Marinov (ex-ritam gitarist) prijatelj i pitao jesam li možda zainteresiran snimiti vokale na neke Marinove riffove. Imao je hrpu ideja i bilo mu je šteta da samo trunu na kompu. Nikoga od njih nisam poznavao pa mi je znatiželja proradila i rekao sam ”Može!” Nekoliko dana kasnije sam poštom dobio snimke i preslušao. Zapele su mi za uši stvari iz kojih su se kasnije razvili ”The Pattern” i ”Reverend Grey”. Bili smo zadovoljni rezultatima te odlučili pronaći kompletnu postavu. Krajem te godine pridružio se Sho, s kojim sam već neko vrijeme planirao okupiti band i smatrao da je ovo bila prava prilika i pun pogodak, tim više što se ispostavilo da se Sho i Marin poznaju još odavno. Tada smo počeli ozbiljnije raditi na pjesmama i tražiti basistu i bubnjara te negdje sredinom 2007. dolaze Krmpa na bubanj i Neven na bass. U toj prvoj postavi smo početkom 2009. snimili prvijenac ”Fluorescence”. Zbog nekih razilaženja u mišljenjima nedugo nakon toga su Neven i Krmpa napustili bend, a ubrzo je morao i Marin, jer je smatrao da nema dovoljno vremena te nas nije htio kočiti. Leo nam se pridružio sredinom 2009. godine te smo, nakon hrpe zavrzlama, 3-4 basista i brda loše sreće uspjeli dobiti konačnu dobitnu kombinaciju početkom 2013. godine. Sho (gitara), Ivan Mioč (bass), Leonard Klaić (bubanj) te moja malenkost na vokalu.

Samo ime Killed a Fox također je nastalo slučajno, iz zezancije i neke blesave igre riječima. Zazvučalo nam je drugačije, nekako cool, pa smo ga ostavili iako je bilo kratkih trenutaka predomišljanja. Sad kad gledam unazad, na neki način smo si i prorekli budućnost. Da bismo opstali kao bend uz sve te glupave poteškoće kroz godine morali smo biti lukaviji od lisice hehehe

Chris-Ian3BR: Odavno ste prerasli fazu demo benda, ali bi se moglo reći da ste proboj ka široj publici doživjeli u posljednje dvije godine, zašto je to tako?

Chris: Prvenstveno zbog stalnih promjena u postavi. Nije bilo kohezije u bendu u jednom dužem periodu pa se nismo ni mogli ozbiljnije baciti na promociju. Ako unutar benda nešto ne valja, teško da će išta oko njega funkcionirati. Sad je atmosfera među nama odlična i možemo se u potpunosti posvetiti svirci i nastupima i mislim da to ljudi prepoznaju kada izađemo na binu.

BR: Vaš prvi demo album snimljen je u kućnoj produkciji, za razliku od albuma prvijenca ‘Flourescence’ koji je sniman u studiju. Koliko je studijsko snimanje popravilo kvalitetu pjesama (onih istih koje su se našle i na demu i na prvom albumu)?

Chris: Normalna je stvar da studio otvori nove vidike u samom stvaralaštvu pa tako i pjesme poprime novu dimenziju. Snimiti prvi album u pravom studiju za svakog glazbenika je iskustvo koje će pamtiti do kraja života, a svako sljedeće snimanje te još dodatno gradi kao umjetnika. Ne bih rekao da popravlja kvalitetu same pjesme nego dodaje dubinu za koju prije nisi znao da je može imati.

BR: Što je House Of Pablo, tko su stanovnici te ‘Pablove kuće’ i kako ste se uključili u ovaj projekt? Plaćate li stanarinu i režije?

Chris: House of Pablo je prvenstveno skupina ljudi koja se poznaje dugo i koja se voli družiti, jer nam je svima cijeli život na pameti jedna stvar: svirka. To nas sve povezuje i drži na okupu. Trenutno House of Pablo čine: She Loves Pablo, Muscle Tribe of Danger and Excellence, Killed a Fox, Malady Lane, Straight Outta Fridge te Reflex Kid. Proveli smo cijelo ljeto 2011. obnavljajući kuću u kojoj se nalazila stara prostorija za probe She Loves Pabla. Uložili smo velik trud da si stvorimo mjesto u kojem se osjećamo ugodno, u kojem možemo svirati i družiti se. Pri jednom od tih druženja je i nastala ideja za House of Pablo.

BR: Kako funkcionira toliko bendova ‘pod istim krovom’? Dolazi li često do razmirica ili razilaženja u mišljenjima?

Chris: Funkcionira iznenađujuće dobro, olakotna je okolnost ta što se u tih 6 bendova vrte jedni te isti ljudi, nas desetak pa nije tolika strašna gužva kako bi se na prvu pomislilo. Razlika u mišljenjima uvijek ima, ali svi imamo isti cilj pa se brzo nađu i kompromisi.

BR: Što konkretno nudi ‘House of Pablo’ bendovima pod svojim okriljem, primate li nove članove? Imate li kakve planove u budućnosti pretvoriti ‘House of Pablo’ u izdavačku kuću?

Chris: Mi smo svi prvenstveno prijatelji, nismo firma. Trenutno si međusobno jedino nudimo maksimalnu podršku u svakom smislu. O primanju novih članova nije bilo govora jer sada sve funkcionira kako treba i zadovoljni smo trenutnom situacijom. Zajedničke veće turneje cijelog kolektiva za sada još nisu u planu, ali pokoji House of Pablo festival i izvan Zagreba – dakako.

BR: Možemo li očekivati kakvu suradnju ‘KAF’-a sa nekim od ‘House of Pablo’ bendova ili se svatko striktno drži svoga terena?

Chris: Glavna suradnja je ona koncertna. Bendovi iz HoP-a često sviraju zajedno, putuju zajedno, u planu je i europska turneja nas i još jednog benda iz Kuće. Koncerti su trenutna baza te suradnje. Ali u Kući uvijek nekog ima, probe su česte, pa tako i druženja. Komp je stalno upaljen pa se zna dogoditi da snimimo nešto, kao recimo Šimek iz Pabla i ja. Ali to su sve demo ideje, ništa konkretno.

BR: Tijekom godina odradili ste podosta koncerata i općenito live svirki. Smatrate li se iskusnim bendom po tom pitanju? Imate li neku neostvarenu želju dijeljenja stagea s nekim izvođačem?

Chris: Imamo iskustva, ali smo ga svejedno još jako gladni, pogotovo smo nabrijani na neki ozbiljniji tour za koji se nadamo da će se što prije dogoditi. Ima hrpa bendova sa kojima bismo htjeli svirat, naravno, ali to su već malo veći snovi.

Chris-Ian2BR: Koliko dugo pjevaš profesionalno? S obzirom na to da sviraš i na ulici, što ti daje veće zadovoljstvo i koja publika je bolja: ‘publika prolaznika’ koja prvo sluša, a tek onda plaća ili ‘koncertna publika’, ona koja plaća unaprijed?

Chris: Glazbom se općenito bavim od svoje 14. godine. Kada sam prvi put uzeo gitaru u ruke, to je za mene bilo to, nije bilo dileme čime ću se u životu baviti. Pjevati sam počeo nedugo nakon toga, ajmo reći da urlam 12-13 godina. Što se tiče publike, nema bolje ili lošije, tko god ti je spreman posvetit pažnju dok ti radiš nešto što voliš, bilo na cesti ili stageu i još to cijeni, vrijedan je svake trunke energije koju ulažeš u svirku.

BR: Zašto ste odabrali sve pjesme izvoditi na engleskom jeziku? Tko piše tekstove? Opiši nam kronološki nastanak jedne pjesme ‘KAF’-a.

Chris: Odrastao sam na stranim bandovima pa mi to dolazi prirodno. Gušt je na njemu i pisati i pjevati. Tekstove pišem ja, i to je najčešće zadnja faza nastanka pjesme. Na prvom albumu ”Fluorescence” bi obično stvari nastajale tako što bi Sho i ja aranžirali i reagirali na Marinove ideje. Na ”Spring of Sloth and Haze” je uglavnom Sho radio riffove. Stvari su nastale u raznim situacijama, u pijančevanjima po parkićima s akustičnim gitarama, kod njega doma, kod mene doma… Ako netko ima dobru ideju, donese riff na probu i sviramo dok negdje ne dođemo. Uglavnom, nikakav poseban proces. Isti kao kod većine bendova.

BR: Na koncertima izvodite i vašu obradu pjesme ‘Lullaby’ od Curea. Je li to jedina obrada i koji je pravilan omjer izvođenja autorskih pjesama naspram obrada?

Chris: Lullabyu smo pristupili kao autorskoj pjesmi. To je jednostavno band kojeg svi cijenimo i osjećali smo da bi dobro mogla zvučat u nekom Fox aranžmanu. Ne bavimo se inače obradama, ni blizu, ali za ovo smo napravili iznimku.

BR: Kako su ‘The Doors’ sada već davnih 60-ih za sebe govorili da ‘otvaraju vrata percepcije’, što bi rekli za ‘Killed a Fox’ – koja je njegova misija ?

Chris: Pa ne osjećam da imamo neku posebnu misiju. Ono što ja želim postići svirkom, bilo to bendovski ili solo akustično, jest da inspiriram nekoga kao što su mene moji najdraži bendovi inspirirali kao klinca. Mislim da to mogu reći u ime svih iz Foxa.

BR: Nedugo nakon izbacivanja ‘Flourescencea’ dogodile su Vam se preinake u tadašnjoj postavi benda, što je, ako se ne varam, odgodilo snimanje novog albuma za 2013.godinu. Je li ovaj slijed događaja u neku ruku usporio uzlaznu putanju benda?

Chris: Naravno da je, falila je ta kohezija u bendu koja se sad napokon stvorila i sad želimo samo stvarati i svirati što je više moguće.

BR: Prema viđenom, vaši live nastupi su prilično eksplozivni i energični. Koliko kila znoja, suza i ostalih tekućina potrošiš prilikom jednog nastupa?

Chris: Mogu reći da mi nakon svakog Fox koncerta treba sigurno jedno 30-35 minuta apsolutnog chillanja. Nemam snage stajati, niti pričati, samo mi daj što više vode i pusti me na miru. Emocionalno i fizički se ispraznim do krajnjih granica, nekad i preko. Znalo mi se dogoditi da me uhvati nesvjestica usred nastupa, ali uspijem nekako doć k sebi.

BR: Odradili ste nastupe sa nekima od eminentinijih glazbenih imena američke stoner i heavy scene poput ‘Orange Goblin’ i ‘Karma to Burn’. Opišite nam kako je došlo do toga te koja pozitivna i negativna iskustva iz toga nosite dalje sa sobom?

Chris: Velika nam je čast bila svirati s takvim legendama i možemo proslijediti samo pozitivna iskustva. Lijep je osjećaj kada znaš da iza tebe na stage dolazi netko tko to radi godinama i tko je u tome uspješan. Možeš samo puno toga naučiti. Na te koncerte smo bili pozvani od strane organizatora koji su vjerovali u našu kvalitetu, pa eto, hvala i njima još jednom, znaju tko su.

BR: Krajem prošle godine izbacili ste najnoviji album imena ‘Spring of Sloth and Haze’. Kakav nam on zvuk donosi u odnosu na ‘Flourescence’?

Chris: Promjena članova logično mijenja dinamiku samog banda, pa time i stvaralaštvo. Zvukovno je puno drugačiji, po našem mišljenju i puno zreliji, na što smo ponosni. Pune 4 godine razlike između dva albuma će naravno ostaviti tragove na samom zvuku, a i na našem principu pisanja pjesama.

killed-a-foxBR: Prije oko dva mjeseca napokon ste izbacili svoj prvi video uradak za pjesmu ‘Hive’. Tko je sve radio na njemu? Našlo se tu rekvizita poput malja, dosta vatre i žongliranja sa istom… Približite nam priču koja stoji iza pjesme ‘Hive’ i radnju samog spota?

Chris: Hive (na kraju krajeva kao i cijeli album ”Spring of Sloth and Haze”) u principu govori o unutarnjim demonima koje sami na sebe privlačimo i načinu na koji se s njima nosimo. Tako je nesvjesno i spot ispao kao prikaz želje za destrukcijom vlastitih zidova i blokada unutar samoga sebe, neka vrsta želje za slobodom. Tu je odličan posao obavio Neven Muretić, koji je došao na ideju super slow motion kamere i uništavanja. Skupili smo kakav takav budžet, kupili hrpu benzina, praznih boca, cigli, i udri… što bude, bude… ispao je spot s kojim smo iznimno zadovoljni.

BR: Bendovi hrvatskog podrijetla  (poput Seven That Spells koji su nedavno održali koncert u Zagrebu) prilično su cijenjeni u Europi i svijetu, ali i dalje ne nalaze na razumijevanje u vlastitoj državi i imaju osrednju posjećenost na koncertima održanima kod nas. Kako to komentirate? Što je kamen spoticanja u ovoj priči? Cijeni li hrvatska publika bendove koje ima?

Chris: Publike je sve više i više i odlično reagira na domaće bendove. Imamo osjećaj da na cijeloj sceni podrška publike nikad nije bila bolja. Što nas dovodi do problema da je većina kvalitetnih domaćih bendova na engleskom jeziku potpuno ignorirana od strane medija. A govorimo o genijalnim bandovima koji su već dosegli i određeni inozemni uspjeh (Cojones, Stonebride…). Gotovo sva glazba na popularnim hrvatskim radijima je na stranom jeziku. Zašto ne bi bili i domaći dečki? Odgovor je najčešće da se to ne može plasirati na naše tržište. Kako znate, ako niste ni pokušali? No, na kraju krajeva, publika je bitna. Dok god to što radimo dolazi do ljudi koje interesira, mi smo zadovoljni.

BR: Gdje vidite hrvatsku stoner rock scenu u sljedećih 10 godina?

Chris: Uz malo sreće, ne samo stoner scenu, nego općenito našu rock scenu, mogu zamisliti u Europi. Uz puno DIY truda i entuzijazma. Sve više bendova otvara ta vrata, dijeli iskustva s ostalima, i stvarno nikad nije bilo lakše.

BR: Kako biste razuvjerili nevjernike koji tvrde da je istinska rock glazba umrla te da u ovoj masi samoniklih rock bendova ne postoji niti jedan koji ima ‘ono nešto’ što bi ga urezalo u pamćenje ljudima sljedećih 100 godina?

Chris: Dobrih bendova uvijek je bilo i uvijek će bit, neovisno o trenutnom mainstreamu. Ljudi samo moraju načuliti uši. Odlučite sami za sebe što će vam se urezati u pamćenje.

Ostavite komentar: