Cat Power u Zagrebu razgalila i najtvrdokornija metalna srca

Cat Power

Cat Power; foto: Goran Novosel

Petak navečer, Veliki pogon Tvornice Kulture u Zagrebu – sa šalicom kave u ruci, na pozornicu je stala najveća Cat Power. U dvosatnom nastupu očarala je punu dvoranu i ispunila je ljepotom.

Cat PowerKada “Chan” Marshall izađe pred publiku kao da se cijela prostorija ispuni zračenjem karakterističnim za ovu 44-godišnju kantautoricu iz Atlante. Njezina nepatvorena jednostavnost i neupitna vještina kao da spuste na prisutne hipnotizirajući efekt. Tako smo se jučer osjećali na njezinom prvom posjetu Hrvatskoj.

Koncert je malo kasnio s početkom, budući da je publici trebalo dosta vremena da se skupi. Međutim, nešto iza 21 sat, pozornica koju su krasili samo klavir, gitara i Chan, postala je mjesto čarolije. Po običaju Cat Power, bilo je i nekoliko obrada koje su savršeno upotpunjavale njezine autorske pjesme. Kada ona izvodi pjesmu, kao da je učini posve svojom; čak i kada je riječ o pjesmi poput “Satisfaction” Rolling Stonesa, jednom od prvih pjesama kojima je otvorila set. Većini izvođača vjerojatno bi bilo nemoguće prisvojiti ovako poznatu stvar, koju smo čuli na nebrojeno mnogo načina. No, njoj je nekako uspjelo gotovo i dočarati osjećaj da pjesmu čujemo prvi puta. Isti dojam smo dobili i kada smo slušali “What the world needs now is love” Burta Bacharacha ili, kasnije, “Knocking on heaven’s door” Boba Dylana i “Just like heaven” grupe The Cure. Cijela je večer, zapravo, ostavljala dojam intimnog razgovora, u kojem kao da smo se uvukli Chan u dnevnu sobu i proživljavali zajedno s njom emocije prvog slušanja tih poznatih pjesama; onaj osjećaj kada se prvi puta čuje pjesma za koju se osjeti da će postati dio našeg soundtracka – takav je osjećaj slušati njezine obrade.

Cat PowerIpak, Tvornica je s najvećim oduševljenjem dočekala njezine vlastite pjesme poput “Bully“, “Metal heart” i, naravno “The Greatest“. Magična atmosfera nije mogla biti prekinuta ni u tim trenutcima, kada je publika oduševljeno zviždala i pljeskala uzvikujući izjave ljubavi. Kao da smo na kratko vrijeme istupili iz jedne dimenzije i zašli u drugu, mirniju i melankoličniju, ispunjenu karizmom Cat Power. Od trenutka kada je pokupila gitaru, zasvirala “Fool“, teleportirali smo se u apartmane u New Yorku, Londonu i Parizu, zajedno ispijajući čašu vina i dopuštajući Chan da izravno udara na naš osjećaj otuđenosti.

Čuli smo još i “Hate” i “Great expectations“, a ogoljenost i kontinuitet nastupa prekidali su se samo kada bi Cat spustila gitaru i sjela za klavir, ili se kasnije opet digla od klavira i ponovno uzela gitaru u ruke. Svirala je “I don’t blame you” i “Feel like me” koji se nalazi na Cassiusovom albumu “Ibifornia”. Uglavnom je to bio neprekinuti tok glazbe koji je komunicirao ljepotu i ispunjavao srca i duše. Fascinantno je još bilo za vidjeti i kako ova glazbenica točno zna što u kojem trenutku želi i ne posustaje dok ne postigne efekt za kojim teži. Tako smo ju imali prilike vidjeli kako daje upute nekome u backstageu i ne preže pred time da u nekoliko navrata započinje pjesmu ispočetka, dok nije zadovoljna zvukom. Povremeno bi se počinjala i dražesno ispričavati, a iz publike su stizali razdragani Don’t be sorry i pljesak podrške. Tijekom večeri jednom je stala usred pjesme i rekla My friends tell me: They don’t know when you mess up Chan, they don’t care, a iz publike je stigao odgovor: We don’t! Atmosfera je bila sjajna.

Cat PowerUz “Maybe not” i “Brave liar” Tvornica je doživjela još jedan od onih trenutaka kada svi prisutni znaju da se u prostor neizbrisivo razliježe energija koju može stvoriti samo nekolicina autora, a među njima je svakako i Cat Power. Međutim, “Colors and the kids” je bila pjesma koja je označila kolektivno rastapanje i jednostavno prepuštanje da nas ljepota Cat Power nosi kroz ostatak večeri. Tako smo se našli pred “Naked if I want to” i “Warewolf“, a čista snaga jedne osobe nosila je punu prostoriju ljudi čitava dva sata.

Još neki od favorita koje smo čuli bili su “He was a friend of mine“, pjesma koja trga srce bez obzira koliko ju se puta čuje, a izvedena je bez pretencioznosti i patetike, čistom iskrenosti produbljujući osjećaj intimnosti i opuštenosti. Osmijesi oduševljenja nisu se skidali ni za vrijeme “The moon” i “Good woman“, koje smo dočekali širom otvorenih očiju i ušiju i ispratili dugim pljeskom.

Nije bilo riječi kojima bi se mogla opisati interakcija koja se odvila prošle večeri. Čini se da je slično mislila i Chan Marshall, jer se, umjesto salvi zahvala i pozdrava na koje smo navikli kad izvođači napuštaju pozornicu, odlučila na potpuno drugačiji i sebi svojstveni pristup. Naime, grleno je, iz srca, gotovo zavijala auuu auuu, što tekst ne može prenijeti, već mogu samo trnci koji su prenosili osjećaj iz kojeg je taj neobičan pozdrav proizlazio iz njezinog, u naša tijela.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

Cat Power

Ostavite komentar: