“Bučno” uz Vlastu Popić i Moskau u Tvornici Kulture

Vlasta Popić / foto: Gabrijela Butigan

Vlasta Popić / foto: Gabrijela Butigan

Vjerojatno ne postoji osoba koja na prvi spomen imena Vlasta Popić nije zamislila bezveznjikavu studenticu od 20ak godina kojoj je najveća životna avantura bila bojanje kose u dvije nijanse tamniju smeđu boju prije nego je u ruke uzela ujninu gitaru i odlučila počastiti svijet sladunjavim baladicama koje zvuče kao Katie Melua ili neka slična kantautorica koje se više nitko ne sjeća. Srećom, grdno smo se prevarili.

Varaždinski pop-punk-noise-štogod trio Vlasta Popić osnovan je davne 2007. godine, a početkom 2010. izdaje svoj prvi EP “Najjača ultimativna mašina za ubijanje” te polako, ali bučno prelazi granice Varaždina. Od tada osim buke uzrokuje i diskrepancije u mišljenjima slušatelja, novinara i kritičara u regiji. Bend je tokom godina išamaran popriličnom količinom cinizma, neumornih usporedbi s Repetitorom čak i nakon što su s covera prešli na autorske pjesme, te negativnih recenzija, kako glazbe tako i nastupa, međutim ovo se u zadnje vrijeme mijenja na bolje. Sada je Vlasta Popić trio samopouzdanih, iskusnih i dobro uvježbanih glazbenika koji ne dopuštaju da im antagonizam nekog izvanrednog studenta s Filozofskog koji misli da je glazbeni kritičar pokvari zabavu, bez obzira na to što je elokventno sročen.

Moskau

Moskau

Za pripremu atmosfere u Tvornici Kulture bili su zaduženi Moskau, žanrovski ambivalentan projekt iz Koprivnice uobičajeno sastavljen od troje, a nekad i od preko deset ljudi. Sinoć se na pozornici moglo vidjeti do devet ljudi koji su zajedničkim snagama, gitarama, saksofonima, harmonikama, ramom starog bicikla i sličnim savršeno konvencionalnim instrumentima stvorili na trenutke neslušljivu buku isprekidanu melodijama. Budući da iza sebe imaju samo “Moskau EP” s pet pjesama u trajanju od sveukupno 20ak minuta, oni posjetitelji nedovoljno pijani za bilo što –core mogli su ubrzo odmoriti onu polovicu lica koju su stisnuli pokušavajući ublažiti bol u bubnjićima. S druge strane, ljubitelji ovakvih bizarnih zvukova sigurno su se osjetili produhovljenima, ako ne zbog glazbe, onda barem zbog, opet, savršeno konvencionalnog čitanja 19. poglavlja Postanka iz Biblije.

Nakon kratke pauze pozornicu su konačno zauzeli Vlasta Popić i čim su dotaknuli svoje instrumente, publika je kompletno podivljala i stvorila mosh pit potencijalno smrtonosan za ljude visine 160cm. Koncert su otvorili s nekoliko pjesama s najnovijeg albuma “Kvadrat” objavljenog prije nešto više od mjesec dana, kao što su “Dolje“, “Tržište” i prvi single izdan krajem prošle godine “Ako nisam dobra” koji se svojom panktastičnom razigranošću jasno pokazao kao jedan od favorita među posjetiteljima.

Vlasta Popić

Vlasta Popić

Što je koncert više odmicao, atmosfera u Malom Pogonu je definitivno postajala sve življa i mokrija, a Vlasta je svojom glazbom uspješno održavala nivo energije, iako se znalo dogoditi da vokale proguta šuštanje iz zvučnika koji očito nisu namijenjeni ovolikoj količini distorzije. Među nove stvari ubacili su i nekoliko starijih, kao npr. “Djeca” i “Vampiri” s prvijenca pod imenom “Za očnjake” koji se 2012. godine našao i na našoj listi najboljih albuma, ali ovo posjetitelje nije izbacilo iz takta, jer su u velikoj većini obavili svoju zadaću i jako dobro poznavali tekstove svih pjesama.

vlasta_popic_04Kada je nakon sat vremena neumorne svirke bend sugerirao da bi koncert mogao tu završiti, iz publike se prvo čulo “Ne seri!”, a onda je započelo i skandiranje koje je nagovorilo bend da odsviraju još jedan favorit, “Pokret” u kojem Ivča opisuje jednu osobnu krizu i pita se: “Kako da se pokrenem?” – što je nešto s čime publika nije imala apsolutno nikakvih problema.

Za kraj smo imali priliku svjedočiti i stvaranju nečeg novog i, ako je to moguće, bučnijeg. Naime, na pozornicu su se popeli neki od onih devet članova benda Moskau i zajedno s Vlastom Popić zaključili ovaj događaj i dokrajčili zvučnike. Ivča se zahvalio publici što su poslušali i Vlaskau, a daljnje skandiranje nije uplodilo bisom.

Sveukupni doživljaj sumirala bih kao živo i zabavno, ali kaotično do neslušljivosti, što je šteta, jer se negdje ispod tog vječito nesretnog razglasa kriju perspektivni bendovi čije se albume isplati preslušati.

Ostavite komentar: