brkovi

Brijačnica, prvi dan – 1:0 za domaće

Partibrejkers Boćarski dom Zagreb

Partibrejkers; foto: Sarah Agić

Iako su ljeta na neki način “prirodno stanište” muzičkih festivala, Brijačnica već treću godinu zaredom dokazuje da postoji itekako veliki broj zainteresirane publike za ovaj tip događanja i u zimskom periodu. Ovaj put se Brijačnica održava u Boćarskom domu, što se pokazalo kao puni pogodak. Radi se o prostoru koji je gotovo pa idealne veličine za koncerte ovakvog tipa, odnosno one koji su ponešto na pola puta između klupskog i dvoranskog koncerta.

Rizol Boćarski dom Zagreb

Rizol

Od neugodnih iznenađenja, tu je bilo potpuno nepotrebno „pumpanje“ cijena pića, tako da je pivo koštalo zaista pretjeranih 20 kuna. Skromnog sam mišljenja kako se organizator ovdje ponešto zabunio u ekonomskoj računici. Mislim da dobar dio publike toliko novaca za jedno piće jednostavno ne želi dati, bilo iz ekonomskih, bilo iz principijelnih razloga. Također, u 20:15 (što je bilo predviđeno vrijeme početka festivala), prva grupa Rizol je još uvijek imala tonsku probu. Općenito, satnica je počela „proklizavati“ odmah od početka da bi ju na kraju Cane skroz dokrajčio i rasturio, o čemu nešto kasnije.

Kod Rizola odmah upada u uho upravo poprilično velika sličnost u zvuku sa Canetom i ekipom. Radi se o žestokom i beskompromisnom rock’n’rollu, nažalost još uvijek pred dosta malim brojem većinom nezainteresiranih posjetitelja. Dečki su odradili nastup vrlo korektno, dok su od odsviranih stvari „na prvu“ u uho ulazile „Lice“, „Ona je nova“ i „Situacija“.

The Miceks Boćarski dom Zagreb

The Miceks

Odmah pri ulasku u Boćarski dom se primjetilo kako su The Miceksi došli s popriličnim fanovskim izaslanstvom s prigodnim majicama koje se odmah preselilo u prve redove neposredno po početku nastupa. The Micekse (koje sam ovom prilikom gledao prvi put) općenito sam doživio kao veliki hommage onome što danas zovemo „classic rock“. Scenski nastup je bio siguran i vizualno atraktivan, dok pjesme imaju podosta blues elemenata te finih i suptilnih promjena tempa i dinamike. Iako je recikliranje stihova nekih starih klasika po meni potpuno nepotrebno („sve što ti treba je ljubav“ ili „veliki nedostatak buke“), The Miceksi su ostavili više nego pozitivan dojam, naročito sa „Mr. Boong“ koji je bio i vrhunac njihovog nastupa.

Artan Lili je jedan od onih beogradskih bendova za koje imamo dojam kako neprestano sviraju tu negdje, uvijek nailazeći na dobar i topao prijem kod zagrebačke publike, no nažalost još nisam prisustvovao nijednom njihovom zagrebačkom nastupu gdje su zaista zapalili atmosferu. Tako je bilo i ovaj put. Zarazni plesni ritam koji sviraju Artan Lili je bez problema zadržao pažnju svih prisutnih počevši s „Novi zvuk u gradu“ do svojih najvećih hitova „Ako stanemo tu“ ili „Srce“, no kemija između benda i publike nije zaiskrila, iako se kao i uvijek radilo o odličnom nastupu dragih nam gostiju.

Intergalactic Lovers Boćarski dom Zagreb

Intergalactic Lovers

Za razliku od Artan Lili koji su upravo idealno stavljeni u sredinu line-upa kao zagrijavanje za headlinere, mjesto i uloga Intergalactic Lovers mi je potpuna enigma. Brijačnica se od početka brendirala kao punokrvni dvodnevni rock festival napunjen domaćim regionalnim snagama. Iako su se Belgijanci predvođeni vrlo energičnom frontmenicom Larom Chedraoui iz petnih žila pokušavali zagrijati atmosferu, stvari poput „Delay“ ili „Shewolf“ te neki drugi brojevi koji poprilično vuku prema shoegazeu i dream-popu su puno primjereniji za klupski samostalni nastup. Da parafraziram Milu Kekina, Intergalactic Lovers su lineupu između Artan Lili i Brejkersa stajali ko piletu sise.

Inače, zvuk u Boćarskom domu je bio GLASAN (boldano i caps-lock glasan). Nekoliko minuta kasnije, Cane je urlao „to nije zemljotres“, no činilo se kao da je. Moram priznati da mi je u vremenu u kojem se većina pridržava nekakvih pristojnih decibela ovako moćan razglas falio i da sam njime isprva bio oduševljen, no zujanje u ušima odmah pri povratku kući me brzo podsjetilo zašto većina koncerata danas ipak više nije ovako glasna. Zaista ne vidim primjerenijeg benda koji bi ovakve uvjete za igru bolje iskoristio od Partibrejkersa.

Partibrejkers Boćarski dom Zagreb

Partibrejkers

Pomno sam promatrao kemiju između Caneta i Antona obzirom na prošlogodišnje glasine o raspadu i recentne solo-uratke obojice, no sve se zaista činilo u najboljem redu. Bilo je zanimljivo vidjeti kako će Brejkersi složiti set-listu s obzirom na ograničeno vrijeme koje im je na raspolaganju. No imam osjećaj da se jednostavno nisu time ni zamarali već su odmah krenuli prašiti svoj regularni set, uključujući i uobičajenu maratonsku verziju „1000 godina“. Kad su organizatori počeli signalizirati Canetu kako ima još samo jednu pjesmu na repertoaru, Partibrejkersi još nisu ni zagazili u svoj „džuboks deo“ (ovako Cane naziva blok u kojem sviraju svoje najveće hitove) te su odlučili ignorirati opasku organizatora kako bi nastup trebalo završiti. Od tada, odsvirani su još „Noćas u gradu“, dok se uz prve taktove „Kreni prema meni“ Boćarski dom (konačno) zapalio. „Hoću da znam“ je ispraćen pozivima na bis, za kojeg zaista više nije bilo vremena.

M.O.R.T. Boćarski dom Zagreb

M.O.R.T.

Smatram kako je organizator potezom da M.O.R.T. stavi na headlinersko mjesto nakon regionalnih legendi poput Partibrejkersa, napravio jednu lijepu i potpuno zasluženu gestu prema dečkima iz Sinja koji već preko 10 godina neumorno sviraju uzduž i poprijeko Balkana šireći dobre vibracije i lijepe poruke. Vjerujem kako je i Brejkersima drago što regionalna scena ima jedan M.O.R.T. koji se mirne duše može staviti poslije rasturačine Partibrejkersa da dostojno zatvori festival. M.O.R.T.-ovci su također kolegijalno poslušali i druge bendove te ih za cijelo vrijeme večeri moglo sretati u publici te podružiti ili popiti pivo. Nažalost, nastup je kasnio dobrih sat vremena u odnosu na satnicu, te se publika već ponešto prorijedila u odnosu na Partibrejkerse.

Oko 1 sat iza ponoći, John je u svom stilu započeo nastup s cigaretom i „Nikotinskom krizom“. Svakako je pohvalno da se M.O.R.T.-ovci ni na ovom festivalskom nastupu nisu libili svirati ni stvari svoje „antiratne trilogije“ sa aktualnog albuma „Tužna kocka“, koje su idealno izmiješali s pozitivnim „dizalicama“ tipa „Nina“. U ovakim nastupima ne vidim prevelikog smisla u analiziranju aranžmana odsviranih pjesama, jer kod M.O.R.T.-a se na prvu loptu osjeti kako je to bend koji živi za i sa svojom publikom. Tako je bilo i ovaj put.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

publika Boćarski dom Zagreb

Ostavite komentar: