Dario i Aldo (Borghesia): “Budite samo svoji, ne kopirajte, ne imitirajte uzore!”

Legendarni elektronski/ebm duo iz Ljubljane, sastav Borghesia, ponovo se okupio početkom prošle godine. Osnivači i idejni tvorci benda, Dario Seraval i Aldo Ivančić, u intervjuu za Balkanrock.com govore o svojim počecima, rock’n’rollu i novom albumu.

Možemo li se podsetiti vašeg početka, kako je bend nastao i šta je to uticalo na vas da se posvetite onoj vrsti muzike koja nije ni bila prisutna u Bivšoj Jugoslaviji?

Dario: Na početku smo bili četvorka – “Gang of four”. Bend su činili Samo Ljubešić (gitara), Mirela Miklavčič (vokal), Aldo (bubnjevi) i ja (bas). Samo je otišao i došao je Istok Turk (Videoseks, Otroci socializma). Poslije dva mjeseca i Istok se odlučio da ode, a on nam je i predlagao da radimo kao duet i da ja pjevam. Tako je i bilo. Na nas su na početku utjecali DAF, Cabaret Voltaire, Bauhaus, Kiling Joke, Gang of four i slične grupe.

Aldo: Mi smo počeli kao klasičan rock band, dvije gitare, bas, bubanj i vokal. Onda su ljudi počeli odlaziti i na kraju smo ostali samo Dario i ja. Odlučili smo se da ljude zamijenimo mašinama, koje su nekako vjernije, kada rade. Normalno, na drugoj strani je bila i fascinacija s novom tehnologijom i novim zvukovima, kao i filozofija Valtera Benjamina.

Odakle ideja za ime benda i šta ono predstavlja?

Dario: Borghesia je ime koje je proizašlo iz istoimene pjesme koju nikad nismo napravili. U vrijeme socijalizma to je bilo ime koje je za mene imalo značenje dekadence, razvratno predavanje vlastitim užicima, individualnost, nešto suprotno od prisilnog kolektivizma. Danas mi Borghesia znači ime neprijatelja.

Aldo: To je ime iz jednog teksta kojeg sam napisao. U svemu tome je jako važna činjenica da iz socijalističke države dolazi buržoazija. Inače, bitno je i to da je sa francuskom revolucijom nastalo moderno društvo koje se bazira na slobodi, jednakosti i bratstvu. Koliko se to još drži, presudite sami.

Prošlo je 15 godina od “raspada” Borghesie. Šta ste radili u tom periodu?

Dario: Što se mene tiče, ja sam 1991. godine radio kao novinar za “Nove Dobe” sa Sonjom Lokar (SDP) i koordinirao mirovne pokrete u Jugoslaviji. Nakon četiri godine zaposlio sam se za Ujedinjene Liste Socijaldemokrata, zatim u Naučni i novinarski centar. Tokom 2002. sam počeo da radim u opštini u Ljubljani (MOL), dok sam između ostalog, radio i za AKC Metelkova.

Aldo: Ja se cijelo vrijeme bavim muzikom. Poslije Borghesie ustanovio sam bend sa bivšim violinistom 2227 Vukom Krakovićem, koji sada svira violinu u Cirque de Solei, pod imenom Bast, odnosno Bast Kolektiv. Izdali smo tri ploče i kroz bend je prošlo nekih 100 ljudi i 100 žanrova. Moram spomenuti i multimedijskog umjetnika iz Italije, Davida Grassija, koji je ostavio važan pečat u bendu. Svaka ploča je potpuno drukčija i moram priznati da sam jako puno naučio od svih tih krasnih muzičara, a vjerujem da su oni nešto i od mene, hehe.

Kada kažemo “raspad”, u vašem slučaju je to pre bila pauza, jer zvaničnog raspada praktično nije ni bilo. Koji su razlozi toliko duge pauze?

Dario: Jednostavno nije bilo inspiracije.

Aldo: Glavni razlog raspada je bio neslaganje sa Dariovim pogledom na svijet, hehe.

Gledajući prošlost, uvek ste pokazivali određeni otpor prema svakom postojećem režimu? Protiv kojih “suprotnih strana” danas nastavljate borbu?

Dario: Za razliku od NSK, mene država ne fascinira, fascinira me razgradnja države, autonomije, borim se protiv svih neprijatelja autonomije.

Aldo: Mene su uvijek inspirirali umjetnici koji su imali muda da govore o nepravdi na ovom svijetu od trubadura, protestnih pjevača, bitnika, hipija, pankera….. Kroz cijelu povjest čovječanstva se očituje ta neprirodna podjela na elite (vjerske, političke i ekonomske) i ostale, tj raje, s jedne strane, i potraga za utopijom s druge strane. Sa padom Berlinskog zida, mnogi su mislili da smo došli do točke da smo dosegli utopiju. Trebali smo 20 godina i puno mrtvih na ovim prostorima da je masa shvatila da nas ratni profiteri i nacionalistički psi vode žedne preko vode. Neka poslušaju naš album “Resistance” iz kraja 80ih godina… Sa ustanavljanjem novih nacionalnih država se ništa nije riješilo. Te male države su postale još lakši plijen kleptokapitalizma, a lokalni političari i lideri su postali sluge tog kapitala koji su skupo naplatili svoje usluge. Kozmopolitizam je zamjenjen sa globalizmom, a multikulturalnost sa jeftinim nacionalizmom. Nacionalnu raznovrsnost je zamijenila monokultura.

Da li je i čime baš Ljubljana pogodovala nastanku Borghesie i vama kao muzičarima, s obzirom da ste rodom iz Hrvatske?

Dario: U Ljubljanu sam došao studirati filozofiju, jer su postojali Radio Študent, Disko Študent, Boom festival, Tribuna… Sve to je utjecalo na naš projekt.

Aldo: Borghesia je dijete ljubljanske alternative. Svaki grad u bivšoj Jugi je imao drukčiju klimu. Ljubljana, Zagreb, Beograd, Skopje su u 80im godinama bili vrlo specifični i to se je refrektiralo i na muziku. Meni je osobno radikalnost Ljubljane bila najbliža.

Šta vam je donelo potpisivanje ugovora sa italijanskom izdavačkom kućom Pias?

Dario: Neku mjeru kreativne i finansijske sigurnosti, promociju, kontakte za koncerte i slično.

Aldo: Izdavati ploče u Europi i po cijelom svijetu je san svakog benda. Mi smo se sa našom glazbom uspijeli nametnuti europskoj sceni i zato smo nastupali po cijeloj Europi – Pariz, London, Rim, Stockholm, Berlin, Barcelona, Amsterdam… Puno više smo nastupali u Europi nego li po Jugi. Licence su izlazile u SADu, Japanu, Brazilu, Grčkoj…

Koji nastupi ili događaji su ostavili najveći utisak u vašoj karijeri?

Aldo: Utisaka ima puno. Možda nastup u Švedskoj, kad je cijela dvorana pjevala “Ni upanja, ni strahu”, odnosno “nema nade, nema straha”.

Dario: Tako je. Najviše mi se utisnuo u sijećanje taj koncert u Geteborgu, na kojem me je cijela dvorana pratila i uzvikivala “Ni upanja, ni strahu”!

Među prvima ste početkom 80ih direktno pričali o tabu temama poput seksa, izazivali kontraverze spotovima i samom vizuelnom prezentacijom. Šta je to zapravo značilo?

Dario: Moja sadašnja interpretacija toga jeste da smo radili na prekoračenju temeljne fantazme, a za takvo prekoračenje potrebno je tu temeljnu fantazmu najprije osvijestiti.

Aldo: Sve pomalo. U Ljubljani je postojala ta svijest o postojanju raznih urbanih subkultura. Sloboda mora biti jednaka za sve, a ne samo za izabrane.

Da li ste se možda u nekom trenutku pre 20 godina uplašili da vam Laibach, bend koji je postajao sve poznatiji, ne oduzme deo te elektronske slave koju ste stekli?

Dario: Ne.

Aldo: Laibach jesu veliki bend i drago mi je da sam bio prvi koji je napravio intervju sa njima, a u Disku Študent, kojeg je vodila ekipa FVa smo napravili jedan od njihovih prvih koncerata.

U mnogim intervjuima ste se predstavljali kao rok sastav. Da li ste, poput Depeche Mode-a, sebe doživljavali poput elektronske skupine ljudi ispunjene rock’n’roll energijom?

Aldo: Da. Mi smo definitivno rock band. Za mene rock nije forma, već filozofija koja stalno mijenja svoju formu.

Pretpostavljam da će se koncept budućih nastupa, barem vizuelno, promeniti?

Dario: Ništa bitno se neće promijeniti, možda će biti manje skakanja, haha.

Aldo: Motor je još uvijek moje glavno i omiljeno prevozno sredstvo i još uvijek mogu nositi hlače koje sam kupio prije 20 i više godina. Nemam nekog većeg problema sa viškom kilograma, hehe. Ako dođe do nastupa onda će on biti svakako drukčiji nego li prije.

Kakav nas zvuk očekuje na novom albumu? Da li će to biti povratak 80ih, nastavak 90ih ili možda muzičko otkrovenje Borghesie?

Dario: Muzičko otkrovenje Borghesie.

Aldo: 21. stoljeće je doba eklekticizma. Osobno nisam neki ljubitelj retro stilova. Vjerujem u dobar groove i raznolikost materijala.

Da li je u ovom trenutku gotov neki material koji će se naći na novom albumu? Možete li nešto da otkrijete povodom njega?

Dario: Ovo je prva pesma koju prati bogata priča i različita muzika. Muzika na novom albumu biće eklektična i stručno pomešana sa pravcima kao što su rock, surf, metal, ebm, drum and bass, dub, world, electro… Osim mene i Alda u radu su učestvovali i Jelena Ždrale – violina, Endru Mazi – gitara i Metodija Banka – vokal. Pesma je vezana za Mahatma Gandija i njegovu poruku svetu.

Dario, ovo će biti prvo izdanje na kojem će tekstovi nekih pesama biti Vaši. Kako ste se snašli u ulozi tekstopisca?

Dario: Ok. Pa, u razdoblju kad nisam radio u Borghesiji puno sam pisao i nešto malo će se naći na novom cd-u. Avgusta prošle godine sam napisao prvu pjesmu na engleskom sa naslovom “C’est la guerre”, za koju tvrdim da je himna komunističke etike. U biti su je napisali Che Guevara, Slavoj Žižek, Staljin i prije svega Bertold Brecht.

Kako gledate na pojavu novih vidova elektronske muzike, poput dance popa, trance-a, synthpunka?

Dario: Ne gledam, na žalost.

Aldo: Kad čovjek ima preko 50 godina obično padne u neku latergiju i prisječa se „dobrih starih vremena“. Ja to ne volim. Ne volim niti imitacije raznih stilova. Ne slušam muziku moje mladosti i mislim da relativno dobro poznajem povijest moderne glazbe. Što se toga tiče, mladim glazbenicima mora biti teško. Jako je malo prostora ostalo za eksperimentisanje i inovaciju. Mislim da treba ponovo preispitati pojmove, te odnos tradicije i moderne. Problem je i sa novom tehnologijom, koja je više usmjerena na reprodukciju nego li na proizvodnju nove glazbe.

Šta možete poručiti mladim muzičarima i kako posavetovati sve one koje nameravaju da se upuste u muzičke “vode” slične vašim?

Dario: Kažem da se moraju baviti avantgardom. Avantgarda je umjetnost koja ima učinke u “Realnom”.

Aldo: Budite samo svoji, ne kopirajte, ne imitirajte uzore!

Ostavite komentar: