Ben Caplan: “Moraš dopustiti kaosu da se uvuče među savršeno uvježbane note”


Ben Caplan… glazbenik, pjesnik, umjetnik, a prije svega simpatični kanadski čudak, posjetio je prošle godine KSET i zavukao se duboko u naša srca. Na svu sreću, nismo trebali previše čekati da nam se vrati – 17. listopada održat će koncert u Vintage Industrial Baru, a potom i na brojnim drugim mjestima diljem Balkana (u Nišu, Novom Sadu, Beogradu…). Očekuje se genijalan koncert i vantjelesno iskustvo za sve prisutne, a ususret koncertima razgovarali smo s Benom o tome što ga je nagnalo da se vrati, na koji način piše pjesme, kako odabire suglazbenike za svoj bend, The Casual Smokers, i što ga sve inspirira u glazbi i životu.

BR: Prije manje od godine dana razgovarali smo nakon fantastičnog koncerta u KSET-u i pitala sam te hoćeš li se jednom vratiti, i evo te – ne samo u Zagrebu već i na drugim mjestima na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Bugarskoj i Rumunjskoj. Jesi li se vratio iz nekog posebnog razloga?

Ben: Prošle godine kad sam posjetio Balkan imao sam vrlo ugodno iskustvo. Krajolik je prekrasan, ljudi su iznimno pristupačni i rakija je tekla u slapovima. Ali već me odavno zanimaju povijest, kultura i glazba Balkana. Imao sam nešto malo slobodnog vremena prije snimanja novog albuma i htio sam to vrijeme provesti istražujući Balkan tako da se bolje upoznam s njim pa na sljedeću turneju povedem cijeli bend sa sobom.

BR: Prošli si put svirao u relativno malom klubu, a sada se vraćaš u neznatno veći. Međutim, ti znaš svirati i po festivalima. Kako bi usporedio to dvoje i je li ti jedno draže od drugog?

Ben: Ne bih rekao da festivale volim više od klubova ili veće klubove više od malih. Meni je sve to kompletno drukčije i ne uspoređujem ih. Uživam u onome što svako od tih mjesta nudi, a svoj nastup prilagodim specifičnom tipu publike. Ono što svakako volim je backstage gdje se mogu opustiti i pripremiti za svirku. I u redu… moglo bi se reći i da ima nešto posebno u tome kad čujete da tisuće ljudi vrište dok izlazite na festivalsku pozornicu.

BR: Jako si puno na turneji. Kako je to putovati u tolikoj mjeri? Pronalaziš li inspiraciju u mjestima i kulturama s kojima se susrećeš?

Ben: Obožavam biti na turneji. Obožavam to. Volim upoznavati različite ljude i istraživati nove gradove. Volim otkrivati suptilne razlike među zemljama i regijama: suptilne razlike u ljudskim stavovima i pogledima na svijet. Mislim da mi to kao umjetniku i ljudskom biću pomaže širiti vidike. Ne možeš stvarno znati tko si i odakle dolaziš dok ne vidiš kakvi su drugi ljudi i odakle oni dolaze i kako žive. Tako da me to uvelike inspirira.

I kao i sve ostalo, što više nešto radiš, bolji si u tome. Osjećam veliko zadovoljstvo kad vidim da postajem bolji u svim sitnicama vezanim uz turneju. Kako se snaći u nepoznatom gradu, kako se učinkovitije spakirati, kako pametnije postaviti i pospremiti svu opremu, kako naručiti kavu na stranom jeziku. Uživam u učenju i ponavljanju takvih stvari. A ima dosta ponavljanja.

BR: Kako kod tebe izgleda proces pisanja pjesme? Kako pronalaziš vrijeme za to, koliko uključiš bend u pisanje, voliš li napraviti plan ili improvizirati?

Ben: Obično pjesme pišem sam. To je za mene osobna stvar. Teško mi je pisati dok sam na turneji jer me uvijek nešto dekoncentrira ili zbog obaveza nemam vremena biti sam sa svojom bilježnicom. Bend uključim tek onda kad dovršim pjesmu i naučim je odsvirati onako kako meni odgovara. Najčešće sam napišem osnovne dijelove za svakog glazbenika, ali ostavim prostora i za njihove ideje. Imam sreće što surađujem s nevjerojatnim glazbenicima koji onda svaku pjesmu začine na svoj način.

BR: The Casual Smokers se sastoji od enormnog broja glazbenika. Imaš li neki poseban proces uključivanja nekoga u bend, koje kriterije trebaju zadovoljiti?

Ben: Tražim glazbenike koji su vrlo samopouzdani na svojim instrumentima. Volim pronaći nekoga tko je na „ti“ s improvizacijom, ali im istovremeno ne smeta svirati neke stvari svaki put na isti način. Trebam ljude koji znaju „otkačiti“ i biti spontani, ali im i ne smeta nešto odsvirati točno onako kako meni odgovara.

BR: Tvoja je glazba poprilično šarolika i u njoj se može pronaći ponešto za svakoga. Kako si razvio svoj jedinstveni stil? Ima li nešto zbog čega kažeš: „To je to!“ kad preslušavaš pjesmu koju si upravo smislio?

Ben: Ne vjerujem u žanrove i ne pokušavam klasificirati ono što stvaram. Jednostavno nastojim svaku pjesmu napraviti najbolje što mogu s onim što imam na raspolaganju. Nemam neki poseban sistem za to osim vlastitog ukusa.

BR: Imaš li neke uzore? S kojim se glazbenicima možeš poistovijetiti i zašto?

Ben: Moji najdraži glazbenici su oni koji se puno igraju bojom i teksturom glasa. Volim Louisa Armstronga, Johna Zorna i Ornettea Colemana. Usto volim i trubače – oni su profesionalci u poigravanju zrakom, a o tome se i radi kod pjevanja. Što se tiče tekstopisaca, moram priznati da sam obožavatelj Toma Waitsa. Osim njega zbilja volim Paula Simona i Geoffa Bernera.

BR: Postoji li nešto što još nisi ostvario, ali bi htio tijekom svoje glazbene karijere?

Ben: Svoj treći album.

BR: Kao si prošli put svirao u Zagrebu, publika je bila kompletno zapanjena i osvojio si mnoge nove fanove. To je uistinu bilo fenomenalno iskustvo za nas i sigurna sam da je isto gdje god sviraš. Ali kako ti doživljavaš svoje izvedbe?

Ben: Teško mi je definirati vlastite nastupe. Izađem na pozornicu i prepustim se. Ako je dobar show, imam osjećaj kao da sam u transu, a ne na pozornici. Često se ne sjećam koncerta nakon što on završi. Moraš razumjeti da sam to radio tisućama puta, tako da se jednostavno prepustim osjećaju. Radi se o tome da si tamo s publikom i moraš dopustiti kaosu da se uvuče među savršeno uvježbane note.

BR: I za kraj, kako održavaš tu veličanstvenu bujnu bradu?

Ben: Ne održavam je. To je moja tajna… Ok, više nije tajna. Sada znaš. Ne brijem se.

Ostavite komentar: